Ovaj novitet na death metal sceni zapravo sačinjavaju veterani, što bivši što sadašnji članovi bendova kao što su Disgorge, Castleumbra, Darkside Ritual, Fumata i slični. Vokalist Antimo Buonnano je čak bio član čuvenih Impiety, pa je stoga svako očekivanje opravdano. Bome s punim pravom. 'Astray Descent' počinje sporo i protječe u death doom stilu, zvuk je old school, te stvar nastavlja u žešćem tonu sa blastbeatom prećenim lead gitarama sa uvodnog dijela. Izmjene su dobre te bend vrsno prelazi iz brzog u sporo bez da bude nezgrapno ili nabacano. Odličan komad negdje oko treće minute sa chug riffom i nekakav grobarski groove koji definitivno tjera glavu na benganje. Dio na 4:43 možda nije bio najbolji odabir ritma jer tupa tupa ne paše uz ovakav masni death grobarluk, ali na svu sreću ne traje dugo. Osjeti se tu duh prvog Paradise Losta, ali oni krešendo dijelovi sa 'Gothic' albuma. Spori dio pred kraj, kao i minuta prije njega to najbolje ocrtavaju. 'Ad Putrefactio' počinje sa death grooveom, no i ona usporava na taj grobarski death ili death doom đir, nema prevelikih iznenađenja. Dosta chug riffova (đđđđ) pa je benganje zagarantirano. I ona prolazi kroz svoje izlete u blastove, vraćanje na sporinu, nimalo atmosferično, već bih za ovaj bend radije koristio termin brutalno. Opet ima jedan dio sa tim potpuno nepotrebnim tupa tupa ritmom, nakon kojeg ide više paradise lostovski death doom, da bi pjesma nastavila u malo deatherskijem stilu. Ovdje bih komotno mogao prekinuti recenziju jer ovakvi albumi ne nude toliko drastične razlike u stilu. Red bržeg, red grobarski sporog i poneki mid tempo groove ulet da sve to spoji u koherentnu cjelinu.



'Burial Absolute' počinje nekim manipuliranim isječkom valjda Aleistera Crowleya provučenog kroz pitchshifter, ali ne mogu garantirati. Slijedi tugaljivi funeral doom riff koji pjesmu uvodi do njenog pravog početka- a koji je groove, s tim da termin groove uzmete sa zrncem soli, jer ovo nije groove u smislu death'n'rolla. Opet se tu redaju blastovi, spori pasaži i čistokrvni funeral doom riffovi na polovici pjesme. Odlična kombinacija i vrhunski album za svakog ljubitelja spomenutih žanrova i old school zvuka. Blast nakon funeral riffa malo možda loš, ali samo zato što ga dio prije toga nije dovoljno dobro najavio. Teški chugging riff pri kraju cementira vrhunski dojam.



'Necropacity' ide kao i dosad, počinje sa teškim doom riffom i prelazi u death metal grobarluk, mada je početak puno više rafiniran od prethodnih pjesama. Vraški vrisak koji uvodi u blast beat dio pjesme je odlično implementiran, iako se pjesma nakon toga vraća sporini i teškom doomu praćenim odličnim lead dionicama. 'Portals to dark misery' nastavlja u tom doom štihu, i tko god voli stare Paradise, stari My Dying Bride, ranu Anathemu ili bilo šta srodno tome će apsolutno uživati u ovom albumu, a pjesma kao takva prati gabarite koje je postavio album, malo sporog i učmalog, malo življeg ali ne previše, i povremeni blast beat ispad koji pridodaje dozu dinamike. Album kraju privodi 'Care dana vermibus' koja opet ne unosi nikakve promjene već prati zacrtani stil.

Skoro pa savršen death doom album. Koji nezgrapni i nepotrebni tupa tupa, ali to je to, jedina zamjerka. Preporuka za ljubitelje old school zvuka, fanove death dooma devedesetih, i one koji, kao i ja, ne šljive modernu produkciju i razvikane major label bendove.

Naslovi: 1.Astray Descent, 2.AD Putrefactio, 3.Burial Absolute, 4.Necropacity, 5.Portals To Dark Misery, 6.Care Data Vermibus 09:22

ocjena albuma [1-10]: 9

marko šiljeg // 23/09/2023