Jadno je to kada band s ovakvim dvadesetogodišnjim iskustvom i odličnim ranim albumima "Letters From Chutney" (1995) kada su se još zvali Rainbow Butt Monkeys, zatim drugim "Tip" (1997) i donekle "The Greyest Of Blue Skies" (2000) zapadne u šablon mainstreama iz kojeg se ne želi pomaknuti niti milimetar. Osnovani su još 1989. u Burlingtonu (Ontario, Kanada) i mnogo su obećavali kao sljedbenici alternativnog rocka u kojeg su upali taman u vrijeme zlatne epohe grungea s kojim su imali dosta bliskog zvuka premda su debi album objavili prekasno kada je već sav uzlazni trend nestao. Sa navedena tri prva albuma imali su 'druk' i 'šus', znali su zadrmati pravi sirovi alternativni rock s mudima, a onda su se pretvorili u mainstream band sa četvrtim albumom "Finger Eleven" (2003) prodan u gotovo milijunskom tiražu iznjedrivši veliki hit "One thing" (USA no.16) koji je između ostalog korišten i u nekoliko TV serija, te postao jednom od himni onog komičnog hrvačkog performansa 'World Wrestling Entertainment'. Peti album "Them vs. You vs. Me" (2007) samo je ponovio uspješno gradivo repeticije prethodnika, a sa njega su izbacili čak četiri singla od kojih je "Paralyzer" postao njihov najveći hit u karijeri koji je čak bio i korišten u izboru za Miss USA 2008. Zbog ugodnog mainstream rock zvuka godinama su neprestano prisutni u različitim TV serijama (često se mogu čuti u "CSI: Miami"), po kompilacijama tipa "Guitar Hero", nekolicina skladbi im je uvrštena i na različite filmove ("Marvel", "Scream 3", "The Punisher", "Sad Exchange", "Daredevil"...), a jedna od njih, "Stay in shadow" korištena je i u novoj verziji starog horrora "Teksaški masakr motornom pilom".

Vitalni problem ovog šestog albuma (objavljen 5.X 2010) je nevjerojatna mlakost i preproduciranost koja je uzrokovala da svih 10 pjesama zvuči samo kao kulisa za vožnju automobilom, obavljanje šopinga u nekom velikom trgovačkom centru ili za popunu svakodnevnog programa neke komercijalne radio stanice. Kraće rečeno, ovdje Finger Eleven zvuče kao jedna od tko zna kojih kopija Nickelback i ona 2-3 prva rockerska albuma Bryan Adamsa iz 80-ih, bez ikakve sirovosti u zvuku sa klišejima koji su se vjerojatno svima popeli na jetra. To jesu doduše neke hard-rock gitarske dionice (u "Any moment now", "Pieces fit", "Good intentions", "Don't look down"), neke zamirišu na grunge ("Whatever doesn't kill me"), ali su toliko razvodnjene i mjestimično prošarane sa akustičnom gitarom i 'guitar hero' solažama da jednostavno predstavljaju slatkoćutnu mučninu. A sam singl "Living in a dream" neoprostivo je jezivo sličan hitu "Paralyzer" sa kombinacijama post-punk/ funka Franz Ferdinanda i pokušaja post-grunge groovea da je jednostavno nevjerojatno kako se ovaj band doslovce prodao, ono što bi se reklo 'za šaku karamela'. Dvije balade, lagana "Love's what you left with me" i temperamentni pop-rock plesnjak "Ordinary life" ne mogu ama baš ništa bitnije promjeniti u ovoj čistoj šablonskoj školi skladanja zaraznih rifića i refrenčića za domaćice i tinejdžere.

Nekome tko nije dovoljno upoznat sa klasičnim mainstream rockom ovo se može činiti uzbudljivo kada ugleda neki od njihovih spotova na MTV ili ih čuje na radio programu između brda r'n'b i hip-hop hitova, ali za one prave konzumente koji od rocka očekuju nešto više od sladunjavih pop melodijica u rangu našeg Kazališta ili Crvene jabuke, te 1/1 ritmova, "Life Turns Electric" je uistinu čisti 'uzmi pare i bježi' album. Ovaj album ima svoje mjesto kod one publike kojoj je plafon r'n'r-a Kid Rock i Bon Jovi, ali ja nisam taj. Neki ugledni kritičari su mu priljepili etiketu alternativni rock, post-grunge i hard-rock, ali vjerujte, to ne odgovara istini.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 07/01/2011