Mogao bih se kladiti da većina površnih šahista, svakako onih koji su šah naučili igrati iz dokolice ne zna za primjenu poteza 'en passant' i u srazu s jačim i potkovanijim protivnikom nabasali u zamku tvrdeći da je to neka stupidna izmišljotina nastala u datom trenutku koja krši pravila igre. Pa čak i ako su recimo barem u osnovnoj školi, ko što bješe nekoć, išli na šahovsku grupu kao izborni predmet koji, kako mi se čini, više ne postoji u školskom programu. Tada im je predavač sasvim sigurno spomenuo ovaj potez, kaže se 'anpasan'. Tko je zapamtio - zapamtio je isto kao i 'rošadu' (zamjena mjesta kralja i kraljice na početnoj liniji). Elem, 'anpasan' je potez kojim pješak starta s početne linije za dva mjesta i paralelno staje uz protivničkog pješaka s time da ima još jednog protivničkog pješaka ispred sebe, te pravilo igre, istom kao i u ratovanju, nađe se u bezizlaznoj situaciji, tj. biva srušen, odnosno pojeden, a na taj potez je naprosto primoran jer u kurentnoj situaciji ne može ili ne smije povući ništa drugo. Rezimirajući ovaj drugi album riječkog trojca, teško se upustiti u koherentnu analizu sofisticirane naravi njihove instrumentalne fabule, ajde da tu ima lirike, već bi se imalo temelja razglabati kako se plete igra, odvija zaplet, napadi, dramatizira akcija i finišira s epilogom. Činjenica jest da je ovo ponovno, kao i u slučaju prvog albuma, neka interna mistifikacija o dovitljivim potezima i prolazima, možda onim realnim i proživljenim, možda čisto imaginarnim ili romanesknim, a možda nekim spontanim prispodobama i asocijacijama na tko zna što, ali svakako, autori to vješto sakrivaju iza opet 7 komada nazvanih muškim imenima, ovaj puta stranim, uglavnom germanskim i romanskim, te ponovno jednim, posljednjim, nazvanim ženskim imenom. Starta se uzajamnim staccatima gitare Lea Marohnića i izvitoperenim basovima Vedrana Medanića u temi "Danny" na laganoj potki bubnjara Ivana Polonija s tek dvije eksplozije koje rafalno zaigraju hard/ metal pred sam finiš inače vrlo kratkih kompozicija do maksimalno 3 i pol minute kao u slučajevima dostatno žestokih math kombinacija "Gerry" i "Hector", pri čemu ova posljednje spomenuta odlazi u psihodeličan vrtlog poprimajući space-rock obrise ispresijecane post-rock fragmentima.



Sve ostale su kraće: "Philip" izranja iz laganih, gradirano nadosnimljenih staccata, ti bokca, ovdje je Leo nafilao čak tri paralelne, kompaktno razdvojene dionice na dinamičkoj bazi ponovno furiozno zapetljavši dekor stiskom distorzije riffova, "Noel" također ima sličnu formulu, ovaj puta s pojačanim delay reverbom uz nepravilne ritmičke ispade što odlično stoje (ne, nisu tročetvrtinke), a "Diego" opravdano ima i uvodni latino/ world-music prizvuk jazzy fusiona i dva nagla skoka. U svemu tome "Zed" jedini otprve udara bombardiranjem kao završni plotun granatirajući math-rokačinom, psihodelijom, a bome pred sam konac i post-grunge energijom Mudhoney, dok je jedina ženska "Dolores" mimo ovakve infrastrukture uronjena u sjetnu ambijentalnu pastoralu, ne zaboravimo da je na debiju jedina ženska tema "Matilda" bila također ambijentalka, ali u elektronskom dark-wave izdanju.

Sad, što se ovdje točno događa u toj vješto montiranoj koheziji psihodeličnih math-rock pletenja s naglim energičnim prevratima u aspektu same fabule, ponovno ne bih znao sa sigurnošću ustanoviti osim, da je ovih 25 minuta uistinu metodički sastavljeno od mnogih, uglavnom kraćih, iznenadnih fragmenata nastavljajući komfornu shemu debija tvoreći takoreći adekvatan nastavak, a moguće i pripremajući teren za trilogiju. Prostor kojim barataju je pun avanturizma fleksibilnih strategija bez promijene percepcije, teče spontano u tim kratkim epizodama s vjerojatno dubokim insinuacijama na šah-mat fikcije/ fakcije gdje su metafore i alegorije obavezan tretman, to jest, kako se kaže, kad bi javno obznanili njihove točne sadržaje, možda bi ubili samu čar sofisticiranosti.

Naslovi: 1.Danny, 2.Gerry, 3.Hector, 4.Philip, 5.Noel, 6.Diego, 7.Zed, 8.Dolores

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/07/2023