Možda samo jedan let. Naime, ovi legendarni hard rockeri bi se trebali ponovno skupiti i održati tribute koncert za nedavno preminulog Ahmeta Eterguna, osnivača tvrtke Atlantic Records koji ih je otkrio i plasirao u vrh svjetske rock scene. Točan datum održavanja ovog koncerta u Londonu još nije objavljen, a ono što je pouzdana informacija jest da će umjesto pokojnog bubnjara John Bonhama to mjesto preuzeti njegov sin Jason. Ovom prilikom vam dajemo pregled njihovih zvaničnih albuma od 1968. do 1982. kada su odradili svoje zlatne letove i odletjeli u povijest rocka. LED ZEPPELIN - Led Zeppelin (1968, Atlantic)

Rodonačelnici heavy metala i hard rocka počeli su sredinom 1968. kao nastavak skupine Yardbirds u čijoj je posljednjoj postavi gitaru svirao Jimmy Page (pravim imenom Janes Patrick Page). Sastav je u početku nosio naziv New Yardbirds samo zbog turneje koja je bila dogovorena po sjeveru Evrope, no vrativši se u Englesku, tražio se novi identitet. Ime Led Zeppelin je došlo od komentara Keith Moona (bubnjar The Who) koji je rekao da New Yarbirds zvuče kao ispuhani, srozani balon na uzici ("lead balloon" = engleska fraza za otrcano, srozano) pogotovo zbog njihovih prvih nastupa u Londonu kada su se pokušavali probiti imenima The Mad Dogs i The Whoopee Cushion. Uz ta imena na plakatima je obično pisalo u zagradi "bivši Yardbirds". Da se ne bi posprdno igrali imenom, uzeta je Keithova opaska kao "Led" (pret & pp od "lead") dok je balloon zamijenjen riječju "Zeppelin". Uz Pagea u sastavu su bili John Paul Jones (bas), Robert Plant (vokal i usna harmonika) i John Bonham (bubnjevi). Svi oni su imali uglavnom površna i neznatna glazbena iskustva, jedino je Jones imao značanju suradnju radeći s The Rolling Stones, Shirley Bassey, te s Dusty Springfield koja će im pomoći u preporuci prilikom potpisivanja ugovora s vlasnikom i osnivačem Atlantic records, Ahmet Etergunom. Naime, Atlantic se nije pretjerano interesirao za rock - produkciju, imao je tek 4-5 izvođača (Vanilla Fudge, Buffalo Springfield, Iron Butterfly, Cream), a Led Zeppelin je britko odbijen prvenstveno zbog toga što nisu imali nikakav snimak. Ugovor je uslijedio tek uz naknadnu preporuku Dusty Springfield koja ih je opisala kao kvalitetne glazbenike.
U želji da što prije iskoriste ponuđenu šansu, u svega par dana snimili su prvi album da zadovolje firmu koja im je na samom startu omogućila turneju po Americi s Vanilla Fudge. Zeppelini su tada sa strahopoštovanjem posmatrali razvoj i uspjeh sastava Cream i Jeff Beck Group, te se pokušavali ugurati u te sastave povremenim i neobaveznim svirkama. Međutim, Jeff Beck ih je glatko odbio smatrajući ih nedovoljno zrelim glazbenicima. Ogorčeni takvim ignoriranjem, Zeppelini su čvrsto odlučili da krenu ambiciozno kao band na osvajanje tržišta koje su imali njihovi idoli. Zbog toga njihov debi album zvuči kopijom standardnih obrazaca Claptona i Becka, ali i rhytm and blues posuđenica, te različitih, već odsviranih melodija. No, osnovna stvar koju su željeli postići je čista obijest i gnjev odbačenosti, pa su zvuku dodali odvrnuti, distorzirani naboj gitare i čupavo - kreštavi vokal Planta čiji je osnovni uzor bio Rod Stewart koji je u to vrijeme pjevao u Jeff Beck Group.
Bez obzira na eklektičnost glazbenog izraza i kopiranih posuđenica, prvi album je imao inventivnu crtu spajanja bluesa, riffova i snažnih ritmova koji su u filtriranoj prizmi dobile novi i svježi oblik. Tako su se pronašle i obrade "I can't quit you baby", "You shook me" (Willie Dixon) i "How many more times" (spoj Howlin' Wolfa i Albert Kinga). Ova treća skladba osim značajki originalnih autora u sebi sadrži i poznatu frazu teme "Green onions" Booker T.& The M.G.s, na koju je utkana bogato ukrašena kompozitorska i glazbena struktura, te vrlo zahtjevan aranžman i obilje psihodelije, dok su ove prve utemeljene na čvrstu rhytm and blues ritmiku kojoj su dodali niz improvizacija gitare, usne harmonike i vokalnih egzibicija. Najizrazitija pjesma koja je proslavila album u Americi bila je "Good times, bad times" puna manira bandova The Who i Cream. Također album ima i redoviti koncertni standard, pjesmu "Communication breakdown", teškometalnu početnicu baziranu na rock - blues temeljima i snažno valjajuću "Dazed and confused" ispunjenu breakovima, vokalno - gitarskim psihodeličnim improvizacijama, promjenama ritmova i teških riffova. Album je pokazao uz teškometalni zvuk zanimanje i za akustičnu gitarističku glazbu kojoj će Page na kasnijim albumima vrlo rado pristupati. Kritike su bile vrlo oprečne i podijeljene, no to nije omeo prvi uspjeh u Americi; album je dogurao do statusa zlatne ploče, a singl "Good times, bad times" je postao američki hit. LED ZEPPELIN - Led Zeppelin II (1969, Atlantic)

Još se nisu stišali odjeci bombastičnog debija, a već su Zeppelini nakon svega nekoliko mjeseci objavili novi album koji se pokazao ključnim trenutkom u karijeri. Sve tadašnje manire i glazbeno znanje proširili su rafiniranom tehnikom i razrađenim aranžmanima. Više nije bilo bitno što je niz kompozicija imalo mnogo fragmenata prošlosti kad su one vještim sviračkim zahvatima oblikovane u sasvim nove horizonte. Album je urodio ogromnim hitom "Whole lotta love" kojim je band pokopao sve konkurente koji su se pokušavali priključiti na novi nazivnik hard / heavy rock. Pjesma je doduše iskrojena od stare blues kompozicije Willie Dixona, ali je u žestokom teškometalnom maniru poprimila sasvim novo obilježje u koje je ubačen psihodelični break prelamanja gitarskih eksperimenata i solaža, te Plantovih krikova. Postala je prvom teškometalnom himnom, što će mnogim kasnijim izvođačima postati omiljena skladateljska forma (Deep Purple, Bachman - Turner Overdrive, Bad Company, Black Sabbath, Aerosmith, AC/DC, The Cult, Guns'n'Roses…), a kasnije iskorištena i kao uvodna špica za komercijalnu TV emisiju britanske tjedne liste hitova "Top Of The Pops", a band je stekao sljedbeništvo širom Evrope i Amerike. LED ZEPPELIN - Led Zeppelin III (1970, Atlantic)

U samo dvije godine postojanja band je iz manirističko - marginalne pozicije dospio do statusa zvijezda i trenutka kada su doslovno ostavili iza sebe sve svoje idole kojima su se divili. Potpuno oslobođeni bilo kakvih mišljenja i utjecaja, objavili su najraznolikiji album do tada.
Uz novi teškometalni hit "Immigrant song", ovom zvuku priključena su samo dva naslova: "Out in the tiles" i "Hats off to (Roy Harper)" koju je Page posvetio svojem prijatelju - čudaku, rock glazbeniku Roy Harperu. Ostatak materijala su uglavnom akustični radovi koji pokazuju izuzetnu sklonost Pagea prema nekim drugim glazbenim strukturama - gitarističkom minimalizmu, blue - grassu, orkestraciji, countryu (pjesme "Friends" i "Celebration day"), rock baladama ("Tangerine"), ambijentima ("That's the way"), blues rocku ("Since I've been loving you")…
Ovaj iznenađujući pomak od prva dva albuma biti će kristalnije definiran na slijedećem radu. LED ZEPPELIN - Led Zeppelin IV (1971, Atlantic)

Fenomenalni uspjeh i zaslužena reputacija u Britaniji i Americi omogućili su bandu da nesmetano istražuje područja vlastitog rada i kreira ga isključivo po proizvoljnim načelima. Sada se definitivno više nisu obazirali na prošlost i osluškivanje javnosti, već je javnost od njih očekivala nove poteze pretvorivši ih u gurue. Prema mišljenjima vodećih stručnjaka i kritičara, ovaj četvrti album je najblistaviji dio karijere Led Zeppelin gdje su spojili dva bitna faktora - individualne preokupacije i komercijalnost koja je najbolje došla do izražaja u kultnom hitu "Stairway to heaven", čarobnoj baladi, legendarnoj kompoziciji koja je ušla u abecedarij najvažnijih kompozicija 20. stoljeća. Akustičarski splet koji su započeli na prethodnom albumu ovdje je pročišćen do briljantnosti u pjesmama "The battle of evermore" (sa stiliziranom mandolinom koja vodi melodiju i višeglasjem) i u mističnoj hippijevskoj - ambijentalnoj "Going to California", a potrebu za orkestralnim zahvatima Page je ponovno prikazao u "Four sticks" u kombinaciji hard rocka i akustike. Najjači rock komad predstavlja "When the levee breaks", snažni, onovremeno moderni hard rock blues s hipnotičkim bas ritmom, izuzetnom produkcijom u kojoj vodeću melodiju održava usna harmonika. Ovdje se nalaze još i dva Zeppelin hita - "Rock and roll" i "Misty mountain top", pjesme koje će se često pronaći na meti raznih bandova kao coveri.
Glazbenim izrazom su se potpuno odmaknuli od početnog teškometalnog zvuka i uplovili u vlastiti jedinstveni rock stil kojim su otvorili mogućnosti za velike kompozitorske zahvate i eksperimente što im je publika vratila fantastičnim tiražem i nevjerojatnom posjetom na turneji. Band je na svjetskoj turneji ostvario rekordnih 30 milijuna dolara i time oborio rekord koji su držali The Beatles. LED ZEPPELIN - Houses Of Holy (1973, Atlantic)

Petim albumom su napravili skup najraznolikijih kompozicija u trenutku kada su bili najkomercijalniji svjetski rock band. Turneja je slavno okončana, albumi su se sjajno prodavali, no iz godine u godinu Led Zeppelin su obustavili objavljivanje hit singlova i orijentirali se isključivo na dugosvirajuće nosače zvuka. Premda je album bio izuzetan sklop rock bluesa, moćnih ritmova, psihodelije, vrtoglavih gitarskih improvizacija, magičnih tribal - folk laganica i niza novih elemenata - soula i reggaea, te doživio platinasti tiraž, stekao se dojam da je njihova publika ostala razočarana što više nisu skladali tipične heavy / hard rock kompozicije. Skladbe "Dancing days" i "No quarter" nisu bile dovoljno upečatljive za njihove poklonike koji su se sve više okretali ka novim i jednostavnijim teškometalnim sastavima koji su iskreno rečeno svoju inspiraciju crpili upravo od Led Zeppelin (T.Rex, Deep Purple, Kiss, Nazareth, Queen, Thin Lizzy, Uriah Heep, Blue Oyster Cult…). Ipak njihova ogromna publika ih je u fazi neaktivnosti nakon albuma, 1974. proglasila najboljim rock sastavom i u Americi i u Britaniji. LED ZEPPELIN - Physical Graffiti (1975, Swan Song)

Ne pamti se razdoblje od dvije godine u kome su obožavatelji tako žarko čekali povratak svojih idola kao povodom dvogodišnje pauze Led Zeppelina. Premda 1974. nisu bili aktivni, američka i britanska publika ih je proglasila najboljim rock sastavom prema godišnjim glasovanjima različitih magazina i radio stanica, a njihovi albumi su se odlično prodavali. Atmosfera u javnosti je bila usijana, a tome je pridonosila i loša klima u redovima njihovih glavnih konkurenata - Depp Purple koji su u to vrijeme ostali bez Gillana, Glovera i Blackmorea, a na njihovo mjesto su došli nepoznati Coverdale, Hughes i Bolin. Obožavateljima hard / heavy rocka manjkao je veliki sastav. Tu situaciju su lukavo iskoristili novi sastavi, pogotovo Queen, nametnuvši se publici Led Zeppelina kao zamjena. Prilikom rijetkih interviewa koje su Zeppelini davali Page je izjavio da band nikada nije postojao u klasičnom smislu kao formacija dobrih prijatelja koji rade ono što vole. Očigledno je da su čitav projekt doživljavali isključivo kao profesionalni posao što se kasnije pokazalo potpuno točno.
Kada je sredinom 1975.objavljen dvostruki album "Physical Graffiti" pokazalo se točnim koliko su Zeppelini, a i njihov manager Peter Grant studiozno obradili zahtjeve tržišta i publike. Ponovno su prošarali različitim stilovima i konceptualnim aranžmanima da bi ponovno zadovoljili i komercijalnu i umjetničku stranu. Primjerice u pjesmi "Kashmir" uz već poznati snažan i moćan rock ritam koriste se egzotični zvukovi folklora srednje Azije. U to vrijeme interes za obrađivanje i unošenje folk utjecaja izvan anglosksonskog glazbenog kruga je bio jedva prisutan. Rabili su ga prije njih tek The Beatles (Indija), Simon & Garfunkel (Ande, Bolivija), The Rolling Stones (Maroko) i još neki, manje značajni izvođači u tek pokojoj pjesmi samo sa željom da naglase "egzotičnost" vlastite glazbe.
Premda su kritičari nevoljko tumačili zadiranje Zeppelina u područje kome nisu dorasli, dvadesetak godina kasnije pjesma "Kashmir" će se pojavom world - musica i ethna tumačiti kao pionirski rad i doživjeti će niz obrada.
Album je uz raznovrsne glazbene sposobnosti izrodio još jedan visokovrijedan klasik, pjesmu "Trampled underfoot". Bio je to posljednji veliki rad sastava koji se u planetarnoj popularnosti pripremao za novu turneju koja je na radost publike održana u fantastičnom dekoru - najsuvremenija tehnička pomagala, laserska rasvjeta i najmoćniji razglas. Također je studiozno pripreman nastup posebno za svaki grad; izabirane su kompozicije i sastavljan je repertoar koji će zadovoljiti publiku, tako da je svaki koncert bio drukčiji.
1976. objavljuju komercijalno vrlo uspješnu session kompilaciju "Presence" LED ZEPPELIN - In Through The Out Door (1980, Swan Song)

Kada je objavljen ovaj album postalo je jasno da su heroji - dinosaurusi umorni, istrošeni i posustali od bilo kakvih daljnjih progresivnih glazbenih poduhvata. Kao kompozitor u prvom planu ističe se basist i klavijaturist John Paul Jones, pa je značaj klavijatura stavljen u prvi plan, dok je gitara gotovo sporedni učesnik ovog albuma. Samo sedam pjesama govori o definitivnom manjku kompozitorskog stvaralaštva; to su mahom sve već poznate Zeppelin sheme koje su ovaj puta djelovale mlako i zastarjelo. Na poznatu jaku ritam strukturu nafilano je niz soula i funka (pjesma "In the evening"), sambe ("Fool in the rain") i improvizacija koje nisu imale nikakav značaj. Čak se oprobalo i s izletom u rockabilly ("Hot dog"), međutim glavni aduti tih dana, rockabilly zvijezde Stray Cats su imali svoju publiku kojoj Led Zeppelin nije bio ni na kraju pameti, tako da pjesma zvuči kao zabavno izdanje skupine Matchbox. Dvije balade, vrlo komercijalna pop pjesma "All my love" i revijalni pokušaj veličanja blues hard rocka "I'm gonna crawl" nisu udahnule ni najmanji tračak svježine kao i bezuspješan pokušaj moderniziranja izraza kroz pjesmu "Carouselambra" gdje je izmiješan hard, soul, sympho, electronica, funky, psihodelija… Bilo je jasno da su ovaj puta Zeppelini definitivno zakasnili i pronašli se u slijepoj ulici iz koje se više nije moglo nazad. Na svjetskoj sceni je procvao heavy metal, punk, reggae, ska, electronica, disco, ponovno se pojavio rockabilly, dok stil Led Zeppelina koji su izgradili na posljednja 3-4 albuma nije imao apsolutno nikakav bitan značaj za trendove. Sami su upali u zamku vlastitog izraza. Budućnost će pokazati da je posljednji dio njihove karijere ostao potpuno po strani budućih utjecaja na glazbu - onaj najvažniji dio (od 1968 - 1971) biti će tijekom osamdesetih i devedesetih obilato iskorišten kao duhovna snaga za AC/DC, Van Halen, Def Leppard, Aerosmith, The Cult, Mission, Guns'n'Roses, Skid Row, Soundgarden, Pearl Jam, Alice In Chains, Stone Temple Pilots, Smashing Pumpkins… LED ZEPPELIN - Coda (1982, Swan Song)

Posljednje javno izdanje sastava kada se još nije znala sudbina nakon nesreće bubnjara John Bonhama bilo je u stvari zbirka od osam neobjavljenih snimaka tijekom desetogodišnje karijere. To su materijali koji zbog koncepata nekih albuma nisu ušli u njihov sadržaj. Najraniji snimak datira iz 1969., "We're gonna groove", obrada je Ben E.Kinga i Jamesa Bethea koji je najžešći komad na albumu i prikazuje ih u onom početnom hard / heavy izdanju s prvog albuma. Snimka "I can't quit you baby" (obrada Willie Dixona) je napravljena prilikom tonske probe na legendarnom koncertu u londonskom Royal Albert Hallu 9.1.1970. i sugerira na moćni zvuk banda koji je uslijedio samo par sati kasnije. Iz iste godine datira i snimak "Poor Tom", bazični rock s folk prizvucima, dok je "Walter's walk" iz 1972. i snimljena je u kući Mick Jaggera. U pjesmi su prisutni svi elementi koji su kasnije krasili band. Ovdje su i tri pjesme koje su nastale tokom rada albuma "In Through The Out Door", no one zbog jednostavnijeg hard rocka nisu na njega stavljene, te sjajan solo komad za bubnjara Bonhama "Bonzo's Montreux" gdje su korišteni samo bubnjevi i udaraljke. Kompozicija je pokazala koliko je Bonzo bio značajan dio ritmike Zeppelina tako da je potpuno jasno zbog čega band nije pristao da nakon njegove tragedije potraži zamjenu.
Album je odmah po izlasku došao do britanskog no.4 i američkog no.8., sastav se potom razilazi s povremenim najavama da će se ponovno sakupiti. Međutim, do velikog come-backa nikada nije došlo jer su Robert Plant i Jimmy Page zapoćeli vrlo bogate i unosne solo karijere sastavši se tek povremeno za potrebe studijskih ili kolaboracijskih albuma poput "Walking Into Clarksdale" (Page & Plant)1998., te povremenih zajedničkih turneja. Od devedesetih naovamo objavljeno je još 10 zvaničnih kompilacijskih izdanja, to su:
"Box Set 4 cd's" (1990.), "Remasters 4 cd's" (1990.), "Profiled - 43 interviews" (1990.), Box Set II 2 cd's" (1993.), "Complete Studio Recordings 10 cd's" (svi albumi, 1993.), "BBC Sessions" (1997.), "Early Days - Best Of vol.1" (1999.), "Later Days - Best Of vol.2" (2000.), "Led Zeppelin: DVD" (2 DVD's, 2003.) i "How The West Was Won" (3 cd's, 2003.) LED ZEPPELIN

Članovi: Jimmy Page, John Paul Jones, Robert Plant, John Bonham
Žanr: hard-rock, metal, psihodelija, blues, etno, funky-rock

Utjecaji: Yardbirds, The Beatles, The Rolling Stones, Muddy Waters, Steppenwolf, Cream, Jeff Beck, Eric Clapton, Rod Stewart, Faces, The Who, Willie Dixon

Utjecali na: David Bowie, T.Rex, Deep Purple, Blue Oyster Cult, Bachman Turner Overdrive, Bad Company, Queen, Black Sabbath, Sweet, Slade, Status Quo, Wishbone Ash, Uriah Heep, Aerosmith, Alice Cooper, Kiss, Free, Hawkwind, UFO, Thin Lizzy, ZZ Top, Cheap Trick, Iron Maiden, Judas Priest, AC/DC, Axe, Motorhead, Girlschool, Ronnie James Dio, Ted Nugent, Bijelo dugme, Riblja čorba, Vatreni poljubac, Divlje jagode, Atomsko sklonište, Generacija 5, Azra, Bulevar, Paklena pomarandža, Zoran Cvetković - Zok, Gordi, Smak, Butthole Surfers, Scorpions, The Cult, Power Station, Metallica, Robert Palmer, Guns'n'Roses, Majke, Scratch Acid, Van Halen, Slayer, Osmi putnik, Europe, Bon Jovi, Def Leppard, Jane's Addiction, Skid Row, Poison, Mick Jagger, Faith No More, Soundgarden, Nirvana, Pearl Jam, Hard Time, Alice In Chains, The Jesus Lizard, Helmet, Fudge Tunnel, Kyuss, Tad, Mudhoney, Anesthesia, Rage Against The Machine, The Stuff, Limp Bizkit, Queens Of Stone Age, The Lowland Station, Amen, P.O.D.

horvi // 04/07/2007