Dvosatni živi zapis jednog od najvećih rock bendova svih vremena snimljen je 10.XII 2007. u londonskoj O2 Areni kada su se prvi puta okupili nakon Live Aida iz 1985. Okey, i razočaravajućeg TV nastupa na proslavi 40. rođendana Atlantic Records 14.V 1988. kada su odsvirali samo "Stairway to heaven", ali to bi najradije svi zaboravili. Ovaj puta su se skupili samo povodom odavanja počasti Ahmetu Ertegunu (1923-2006), osnivaču tvrtke Atlantic Records, čovjeku koji ih je otkrio, lansirao u eter i od njih napravio najveće rock zvijezde 70-ih godina. Vjerojatno je svima poznato da je za bubnjevima Jason Bonham (Black Country Communion), sin pokojnog Bonze, te da je nakon ovog koncerta frontmen Robert Plant odbio 200 milijuna dolara za veliku svjetsku turneju s razlogom da mu je važnija turneja s američkom country pjevačicom Alison Krauss. Iz te kolaboracije izrodio se hvaljeni i proslavljeni album "Raising Sand" (2007, USA no.2, UK no.2).

Zeppelini su ovdje odigrali dostojanstvenu partiju koja je više od lamenta sjajne i megauspješne prošlosti. Kao što je nekad davno gitarist Jimmy Page na trećem albumu "Led Zeppelin III" (1970, USA no.1, UK no.1) odao priznanje svojem prijatelju i čudaku Roy Harperu s pjesmom "Hats off to (Roy Harper)" (kapa dolje Roy Harperu), tako im cijela rock i glazbena industrija, kompletan show-biz, te milijunska publika može skinuti kapu i odati priznanje. Na svemu što su učinili u zvaničnom dijelu karijere od 1968. do 1980. učinivši od r'n'r-a najunosniji posao na svijetu koji je svima što su se uhvatili gitara i osnovali vlastite bendove davalo nadu i poticaj da je zarada i uspjeh samo pitanje vremena. Onog vremena kojeg je tada bilo napretek jer je rock bio mašinerija koja je i najlošijim bendovima davala šanse, a od mnogih drskih beskičmenjaka i kreativnih lopuža uspjela učiniti enormne bogataše iznjedrivši neke od najvećih ljiga i strahota u povijesti ovog glazbenog žanra.

Fizička snaga i sviračka sposobnost ovdje je neupitna s obzirom na njihove godine (svi osim Jasona su prevalili 60-tu) i jedino o čemu se može na ovom zapisu kritizirati, trabunjati i komentirati jest repertoar i njegova uglavnom vjerodostojna sličnost sa studijskim originalima. Sasvim je sigurno da u vremenu kada su stvarali nisu niti najmanje pomišljali da će tu glazbu i te pjesme svirati i sa 60 godina, a vjerojatno nisu niti razmišljali da će ostariti. Prije bi bilo da su poput mnogih rock heroja svjesno ili ne, strahovali od iznenadne smrti, kolapsa, srčanog udara, overdosea ili nekog drugog poroka, a u krajnjem slučaju, željeli su da se o njima sačuva ona slika mladih dugokosih rockera i seks simbola ogoljenih torza tada najvatrenije i najraskalašenije generacije 20. stoljeća. Živjeti brzo, te umrijeti mlad i lijep. Kao što se desilo Bonzu nakon abnormalne pijanke u kojoj je navodno popio više od 40 komada duplih votki.

Enivej, u ovaj koncert uvjerljivo i moćno uvodi "Good times, bad times", njihov prvi singl iz 1969. s kojim se otvarao i prvi, legendarni album "Led Zeppelin I". Možda je izbor naredne "Ramble on" s drugog albuma jedna od komercijalno slabijih karika u ovom repertoaru, ali očito da je Page htio odmah na početku zagrijati prste da odvali solaže i breakove. No, nakon toga se praši "Black dog" ("Led Zeppelin IV", 1971) u proširenoj verziji gdje se Plant poigrao sa feedbackom publike, a bend s uobičajeno razvučenim krešendom. Prvi laganiji 'intro' u ovom setu načet je skuliranom izvedbom "In my time of dying" (sa "Physical Graffiti", 1975) u kojoj je Page našarao svoj slide križanac bluesa, countryija, hard-rocka i metala u konstantnoj interpretaciji od 11 minuta. A kako su repertoar sastavljali da koliko-toliko obuhvate sve najznačajnije radove (jedino s albuma "In Through The Out Door", 1979. i "Coda", 1982. nisu s opravdanim razlogom izveli ništa), odabir sa posljednjeg odličnog albuma "Presence" (1976) pao je na pjesme "For your life", a kasnije i breakovima razlomljenu "Nobody's fault but mine" u kojoj se odigrala strašna duet igra vokala i gitare uz dodatak Plantove usne harmonike. Vauuuu!!!



U središnjem dijelu koncerta basist John Paul Jones prelazi na klavijature prvo odsviravši onaj plesni funk/hard-rock hit "Trampled under foot" (album "Physical Grafitti"), a potom se prešlo na klasične laganice. Malčice predugačka "No quarter" ("Houses Of The Holy", 1973) i "Since I've been loving you" (treći album) su smirile dotadašnju žestoku rokačinu, Jones se kroz dobrih pola sata našarao po crno-bijelim tipkama kojih se prihvatio još kasnije i u nezaobilaznoj "Misty mountain hop" ("Led Zeppelin IV"). U set laganica uvrštena su dva klasika, zna se - "Dazed and confused" (bez klavijatura) i najčuvenija od svih "Stairway to heaven" koju danas svira ili pokušava svirati svaki gažerski rock bend na svijetu. Kad smo već kod toga, znate li da su među prvima na svijetu zvaničnu obradu, studijski snimljenu "Dazed and confused" objavili zagrebački Subway Dogs na svojem drugom albumu "Alive" 1997? Točnije, bila je to treća obrada po redu, prije njih su je snimili američki crossover metalci Uncle Slam (1993) i bristolski reper Marxman (1996).



Okey, set laganica za kraj je zamijenio set rokačine - prvo "The song remains the same", potom spomenuta "Misty mountain hop" i na kraju "Kashmir" bez gudača, ali sa moćnim Jonesovim klavijaturama. I naposljetku, na dva obavezna bisa su izašli sa dvije najmoćnije skladbe - "Whole lotta love" i "Rock and roll"

Mada album nosi naslov "Celebration Day", izostala je ta pjesma koja je njihov zvuk uvela u akustiku i country na trećem albumu, kao i nekoliko priželjkivanih brojeva poput "Moby dick", "Immigrant song", "Communication breakdown" ili "When the levee breaks". Ali bez obzira na to, ova snaga, uvjerljivost žive izvedbe, te kao što vrijeme pokazuje, i trajna postojanost kvalitete njihovih pjesama ostaje i dalje mlada, živa i svježa unatoč tome što su neke od njih starije i od 40 godina. Odnosno, 2007., kada je koncert održan, neke od njih su bile u 4 deceniji života, a sigurno će nadživjeti i same Zeppeline, generaciju r'n'r-a i ostati trajno zabilježene kao najkreativniji glazbeni doseg vremena kada su se nosači zvuka prodavali i brojali u desetinama milijuna primjeraka.

Poštovanje i neizmjeran respekt prema ovim divovima!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/01/2013