Biti sin jedne od najpopularnijih rock zvijezda ne samo Hrvatske, već i bivše Jugoslavije, kontraverznog, otkačenog i uvijek šašavog punk-klauna Davora Gobca ima puno kontradiktornosti u sukobljavanjima i razmimoilaženjima, a bome i u odobravanjima. Ne treba razmatrati što je Gobac s Pshimodo Pop napravio, to se zna, ali ispričati ću vam priču koju mi je nedavno obznanio Romano D. Franto. Kaže, tamo u Velikom Grđevcu podno južne strane Bilogore koncem 80-ih i početkom 90-ih je tražio šašave i bizarne likove kad je praktički bio klinac, imao neke bendove, svirali su punk i alternativni rock, eksperimentirali i svašta nešto pokušavali, a svoj osnovni uzor je pronašao upravo u Gopcu, pravom rock-punk klaunu koji mu je otvorio vrata za manifestaciju Buster Keatona, Charlie Chaplina, Stanlia i Ollyja... Jest, to su laički promatrano klauni, međutim njihov stav je uvijek bio ozbiljna šegačina, često mrtvo-hladna s ljudskim moralom, socijalom, siromaštvom, političkim neprilikama i nadasve propadajućim društvenim sistemom ranog kapitalizma, trule dekadencije, bezrazložne prohibicije... u suštini parodirajući klopke mentaliteta istovremeno i zabavljajući milijunsku publiku što je sve te gegove uglavnom doživljavala površno. Smisao humora je uvijek višeznačan temeljivši se na bazirano promišljenoj doktrini zafrkancije; komičar ne može biti svatko, isto kao što se vic ne može interpretirati na isti način, ili ga izmisliti, za to je potreban 'kliker' u glavi, te dakako, vješta retorička i vizualna improvizacija puna slobode, bez ikakvih kočnica i dogmi. Moja je sreća što sam Vilija Gopca i Donkey Hot prvi puta gledao na Velikoj rock eksploziji #8 www.terapija.net/koncert.asp?ID=22606 još davne 2015. godine u Pištinom Hard Placeu kada su najavili urnebesan kataklizmički progres što se odvijao u vrlo sporim koracima, a nakon toga još nekoliko puta u nešto drugačijim postavama, samo nisam izvještavao o tome. Vili se izgrađivao kroz neprikosnoveni kult oca, jasnog uzora i tu nema nikakve dvojbe, zeznuvši ga u nekoliko vitalnih dijafragmi: jedno vrijeme je lupao bubnjeve, izlazio kao frontmen s gitarom ili bez nje kreirajući poligon za diskurs ovog debi albuma, artističkog comedy hardcore/ punk-metala nakrcanog zafrkancijama i štosevima o vlastitoj generaciji izgubljene mladosti u nesrazmjeru tranzicije, novog 21. stoljeća, retro manipulacija, konzumerizma, pošastima eteričnog samozadovoljstva na račun evidentnih socio-političkih neprilika, a ima i nekih emotivnijih tema, dakako, sve u fabuli teškoća odrastanja jednog vrlo inteligentnog i nadasve duhovitog mladića kome je otac, na svu sreću podario ono što mnogi nemaju - smisao za kreativan, nadajmo se i za ubuduće, bogati fazon i dijapazon.



Album otvara ultimativni hit-singl "Mama care" nabijen metal/punk riffovima Mihovila Bureka što šibaju tokom čitavih 30 minuta ovog materijala izmjenjujući, tek neznatne oscilacije u potenciranom adrenalinu s ponekim solažama jer glavni uzor mu je Slash što je izjavio u interviewu www.terapija.net/interwju.asp?ID=32066 nekih dva mjeseca prije realizacije ovog debija. Podloga je vrlo važna - klavijature Maria Dujmića unose masan doprinos u refren, a tijekom albuma znatan eksponencijalni faktor kompaktnom zvuku, primjerice već u narednom punk/D-beat komadu "Ne volim čisto" s aluzijama na kalifornijski punk što se tiče vokalnih arija. "Teretana" je još jedan frcavo kreativni energičan pogodak pun lirske zajebancije o frajerima i frajlicama što plaćaju wellness dvorane samo da se vidi fasadno oblikovano tijelo nacifrano bicepsima, tricepsima i trbušnjacima napumpanih stereoidima, he-he, onog šašavog društvenog sloja kojima su uzori Rambo, Arnold Schawrzenegger, Van Damme i ekipa preducirajući čistu bedastoću, vizualnu privlačnost iza koje uz mnogo muke stoje i evidentne posljedice - osjetan pad libida, kako kaže stih 'jetra mi je pukla od proteina/ mala su mi jaja, al vježbi nema kraja'. Tu treba podvući još jednu bitnu paralelu: novosadska Laboratorija Zvuka je na onome sjajnom konceptualnom debi albumu "Lepo telo" (1980) na naslovnici imala Petra Čelika, jednog od prvih jugoslavenskih body-buildera i mistera ljepote, koji je, usput i napisao knjigu "Kako da postanete atleta", niste znali? A stihovi ove pjesme se, sasvim nesvjesno referiraju 'kad postanem čelik, neću znati za bol', rekli bi zafrkancija, ih? Pa sasvim sam siguran da su Donkey Hot na najboljem putu zvijezda koje im se otvaraju i tu im se nema kaj predbacivati.





Ranije objavljen pop-hitić "Kineski restorani" fluktiraju onu šablonu Rippera i Pipsa, te brojnih ex-Yu bendova od Zabranjenog Pušenja preko Đavola, ITD Benda, Žura, ma i Crvene Jabuke i sarajevske rock škole, te općenite rock kulture univerzalnog poimanja za mainstream što im kao odskočna daska može poslužiti odličnom baladom za radio difuziju. Nego, glavni događaji se dešavaju u punkerskim "Jao, jao" i "Kaj da radim", najkraćim od svega 1 minute i 8 sekundi, pjesama kakve niti Psihomodo, a niti Prljavo Kazalište, Paraf, te Pekinška Patka i kultni Električni Orgazam s prvog albuma nisu imali onih krucijalnih godina, da ne ponavljam, od 1977. do 1981. Adrenalin se šiba kroz punih pola sata: Vilijev vokal je slobodan, namjerno ispada iz registara, ne dodvorava se mainstreamu, ulijeće u growlove, kreštave frakcije, s pravim mudima energije šaltajući raspoloženjima itekako zapaljenog rockera spram svih ovih indie-rock hipsterčića što se furaju na vrlo sličan retro ispijajući kamilicu usput fumajući travice tražeći simbioze fiksiranog auditorija.



Debi je ovo, van svake sumnje i mojeg subjektivnog stava, istinsko remek-djelo ovakvog stilskog izraza u nas s perfektno posloženom produkcijom i pjesmama s glavom, truplom i repom briljirajući od početka do kraja.

Naslovi: 1.Mama care, 2.Ne volim čisto, 3.Teretana, 4.Kineski restorani, 5.Jao jao, 6.Kaj da radim, 7.Ostanem sam, 8.Primjer drugima, 9.Meduza, 10.Vlak, 11.Srce joj je ledeno

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 20/04/2023