Najpoznatiji freak pod maskom svako malo iznjedri poneki off-projekt van matičnog Limp Bizkit što su toliko inertni da jedva jedvice kroz deceniju realiziraju album, zna se kakvih vrijednosti. Prethodni mu solistički "The Astral Hand" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30251 (2020) bio je prijatno osvježenje nastavivši formulu debija "Crystal Machete" (2016), a evo na ovome trećem se ponovno obrušava na te provjerene metode, te je ovog puta malo više prećero stvorivši poprilično monoton i predvidljiv rad oblikovan poput soundtracka stremivši ka samodopadnom dostignuću iz udobnosti vlastitog ognjišta. Naizgled niotkuda se kotrljaju besciljna tumaranja sumnjive inspiracije za zadrte mu fanove pod tom paskom pseudo-cinematic koncepta, ali ovdje se za razliku od dva prethodna pojavljuje isparavanje svakim narednim instrumentalom. Očigledno jest da su neke šture ideje uljuljkane u eteričan i previše razvodnjen minimalizam, tek onoliko da se običnoj vodi doda neki okus. Nedavno mi reče kolega da ga ždere pijača, kod kuće baš i ne može cugati, pa si u politrenu kriglu natoči dva prsta crnog vina, možda tek 0,5 dcl, dok 4,5 dcl jest voda, kaže, samo da barem ima okus vina jer se zna što je na taj način razrijediti pivo - niškoristi od feelinga. Nažalost, umjesto stvaranja novog šliha, ovaj album preuzima slabašnu aromu prethodnika reciklirajući samog sebe uspavljujućom apatijom tek na momente izbacivši poneki djeličak istinskog genija što se zbremzao od starta prema drugoj brzini tražeći pogon u nekim zataškanim manifestacijama laganog copyrighta. Tako se na samom početku "We are the airlock" upušta u mekanu varijantu Godflesha, "Mounting the husk" se traži u "Pictures of you" The Cure, "Lexicom Galactus" jezdi staccato ambijentima poput nekog intra U2 za nadopunu EP-ija, ajde, OK, ovo je poškropljeno sintetičkim orkestracijama i konkretnim pejzažom eksterijera poput topota vlaka po željezničkim šinama sa klavirskom završnicom, pa se minimalistički poigrava gitarskim sinkopama kroz dosadnu i neinventivnu "Don't believe in trees" (čudan naziv, hm), onda fankira s bas gitarom "A large magnetic discharge from the starbarge" dodavši i elektronske supstrakte relativno plesnom ritmu, kroz "The horror is nominal" se prčka površinom electro-industriala Nine Inch Nails i The Young Gods osvježivši tek na kratko repeticije virtuoznim bravurama klavijatura (a možda je ustvari gitara, ne bih znao najtočnije)…



Ima i poneki iskričavi blijesak ispolirane taštine "Your very own harpoon" insinuirajući superiornost Simple Minds iz faze "Sons and Fascination"/ "Sister Feelings Call", a dirljiva balada "Walking the great ring" apostrofira uzburkalu maštu lucidnošću oživljavanja tekućeg lajt-motiva pokušavajući povezati homogenost što mjestimice opada u fluktirajućoj osmozi poput grožđanog tropa što nije dovoljno sazrio za pečenje rakije. Inače, onih tipičnih gitarskih sekvenci gotovo i da nema, sve su to dovitljive manipulacije preko mnoštva efekata, lupkanja palicama po žicama, lomova frekvencija što mu itekako ide u tom eksperimentalnom pristupu tvoreći sadržajan zvuk kojeg je teško razlučiti iz čega je sastavljen i kako je nastao, međutim uz neosporiv talent, Wes si je stvorio nevolju ovakvom pretencioznošću. Nije otišao u neku koherentnu priču, gubi se fabula, a čitav smisao je površan poput filma u kome se ništa bitno ne događa, ali su zato pejzaži i laid-back preuzeli vodeću ulogu, odnosno, fasada je bitna, ono, idemo u pustinju nešto snimiti, pa malo u prašumu, pa skoknuti do vodopada, onda se vozikati po preriji, otići u srce velegrada, zatim negdje u planine i tako svašta kojekuda, samo da se mijenjaju lokacije, dok radnja nije prioritet. Obična avantura i k tome u crno-bijeloj tehnici.

Naslovi: 1.We are the airlock, 2.Mounting the husk, 3.Lexicom Galactus, 4.Don't believe in trees, 5.A large magnetic discharge from the starbarge, 6.The horror is nominal, 7.Your very own harpoon, 8.Walking the great ring, 9.The flagship obliteron

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/04/2023