Nije ih bilo punih 10 godina, a nikome osobito nisu niti manjkali. Njihovo zlatno vrijeme je odavno prošlo, a zadnji katastrofalni album "Gold Cobra" (2011) s brojnim pogreškama i preseravanjima je s nekadašnjih milijunskih tiraža spao na bijednih, jedva jedvice 150.000 primjeraka širom svijeta, a sve što su nakon toga pokušavali da povrate staru slavu, između ostalog suradnja s Oli Sykesom iz Bring Me The Horizon na novom albumu je propala, točnije rečeno, rezultirala je promašajem kojeg nisu htjeli objaviti. Mnoge ideje su odlagali godinama sve dok se Fred Durst nije revitalizirao iz vlastitih ego tripova pronašavši novi image kao Dad Vibes po jednom liku koji se zvao Polarni Medo. Izgledati će da je odrastao skupa s bendom i da se uozbiljio. Ma brus. Ovdje se uživio u tu svoju novu ulogu kritizirajući onog ranijeg sebe izrugujući mu se da je bio drkadžija van stila koji je svima omogućio da ga kopiraju, da je bio kralj nu-metala izgrađenog od otpadaka i smeća kojeg jedino valja mrziti jer je obično sranje kojeg se ne treba sjećati. A? Ma, to je samo busava fora da je samosvjestan, što u principu i jeste jer kako drugačije ponovno navesti i namamiti publiku na njegove isprazne furke naduresane eksplicitnošću ako ne samokritikom da je najgori bijeli reper, a nije Eminem, da ima Drakeove stidne dlake na bradi s druge strane uzvikivajući kao opozicija 'hoćeš mi reći da slušaš ta sranja?'. Sve je ovo pretenciozno napumpano i natrolano da se uočava s dna oceana. Naravno, šali se i zajebava na svoj račun, a koliko će to ovaj puta uspjeti u komercijalnom aspektu teško je predvidjeti; njegova nekadašnja balavurdija danas su četrdesetogodišnjaci, ha… Tko će ovo progutati? Zanima li današnje klince njegova samoironija? Ne bih se kladio, ali svakako da nije usmjerena na zrele ljude.



Pjesme variraju od solidnih do očajnih i bezveznih. Ajde prvi dio albuma sa žestokim "Out of style", rapom "Dirty rotten bizkit" i "Dad vibes" koliko-toliko pogađaju stari nu-metal šljam, ali kako se stvari dalje odvijaju, hip-hop bez Borlandove gitare "Turn it up, bitch" nepotrebno revalorizira Cypress Hill i The House Of Pain, "Barnacle" je pak grunge Nirvane, "Pill Popper" Ministry, a ostatak su akustične laganice ili klasičan hip-hop ne prelazivši opsege od 3 minute, u nekim slučajevima jedva da dosežu i 2 minute što će reći da su sve zakočene, ograničene u kalupe i s vidljivim manjkom originalnosti na koju se Fred zaklinje da su tamo pred 20 i kusur godina bili najvažniji predlošci za kopiranje. Joj, toliko samohvale nije niti Bandić skupa s Trumpom fiksirao među odane poltrone. Gdje ste Frede i ekipa bili kada su to isto, samo daleko autohtonije snimali i svirali Beastie Boys, RATM, Senser, Fun-Da-Mental? Kopali ste nos tancajući na Mc Hammera.

Jest, ovo je zero bolje od Kobre, ali i dalje za klince od 4. razreda osnovne škole zaključno do nedoraslih tikvana koji nisu služili neki vid armije, a jedini boj kome su prisustvovali je školski masakr sjebanog tinejdžera sa sačmaricom. Fred ostaje i dalje sam svoj klaun. Sranje ostaje nepromijenjeno.

Naslovi: 1.Out of style, 2.Dirty rotten bizkit, 3.Dad vibes, 4.Turn it up, bitch, 5.Don't change, 6.You bring out the worst in me, 7.Love the hate, 8.Barnacle, 9.Empty hole, 10.Pill popper, 11.Snacky Poo, 12.Goodbye

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 03/11/2021