Trubač Davor Križić je bivši ili sadašnji član gomile sastava od Boilers Quartet, Cubismo, The Bastardz, Davor Križić Experiment, Šimon Matišić Quintet/ Sextet, Tabasco Band, nekoć i Greentown Jazz Band, a i stalni je dio ekipe Jazz Orkestra HRT-a već tridesetak godina.

Na ovome raritetnom izdanju (raritetnom stoga što je potpisano njegovim punim imenom i prezimenom) gdje sudjeluje skoro tridesetak glazbenika i vokalista, po tko zna koji puta je pribjegao redizajniranju i remontu vlastitog opusa - pet autorskih kompozicija i jedne obrade. Prije svega, valja istaknuti da nije isti sistem svirati primjerice u kvartetu, sekstetu ili ovako ogromnom bendu jer se radi o sasvim drugačijim disciplinama, pripremama, a i zahtjeva drugačiju vrstu pristupa. Rad s manje ljudi ima veću brzinu produktivnosti dok je ovako glomazan orkestar s također brojnim gostima zahvat koji iziskuje period od više mjeseci, pa i godina. Razvijajući i istražujući vlastite kreativne mogućnosti u okvirima nekoliko stilskih pretinaca jazza od hardbopa, swinga, bluesa, spirituala do uvjetno rečeno novih contemporary/ crossover dijagonala, Križić je ove kompozicije tumbao i prerađivao godinama, primjerice "Believin' conclusion" datira još s njegovih početaka karijere koncem 80-ih kada je bio nepoznat i neafirimiran glazbenik prije nego što će pokrenuti Boilers Quartet (objavljena na debiju "Some Blues", 1997), a kasnije se i priključiti Cubismu. Duhovnog je karaktera prenoseći spontanu komunikaciju između unutarnjeg svijeta, radosti i ljubavi djelomice i na iskustvima Veda i joge s obzirom da je 90-ih bio u Indiji počevši spajati duhovnost s glazbom. Kompozicija ima vedsku Gayatri mantru koju interpretira vokalni sekstet Vedaši (među njima je i post-grunge/ indie-rocker Nikola Marjanović iz Sane) stvarajući posebnu spiritualnu atmosferu prvo 'nijemim' glasovima, a onda mantranjem na, hm, valjda hindu, pretpostavljam, ali nemojte me držati za riječ. Ovakva kombinacija je skroz neobična u kolopletu razigranog atmosferičnog jazza lakših nota od čak 12 minuta podebljanih vibrafonom starog suradnika Šimuna Matišića koji je prisutan još na dvije teme. Naravno, sve je dinamički gradirano do središnjih zapetljanih konstrukcija puhačke sekcije u kontrapunktima i međusobnim sudaranjima svako malo iskačući solom klavira gostujućeg Matije Dedića (bio član Boilersa) što šiba tonove lepršavim pasažima.

Uvodna "Echoes of a dream" nastala je inspirirana snom; probudio se usred noći i zapisao što je doživio, a aranžman kojeg je kasnije osmislio Joe Kaplowitz oivičen uvodnim klavirom u efektnom blues maniru, kaže Križić, idealna je suradnja s takvim glazbenikom što umije doživjeti njegovu glazbu i zamisao. Skladba je zanimljivo išarana intervalima postmoderne dixielanda, smooth jazza i revijalnog, vrlo vedrog raspoloženja prolongirajući čudesne pejzaže punih 10 minuta ostajući u relevantnoj domeni bluesa. Još jedan neobičan trenutak inspiracije bila je stara crno-bijela slika njegovih roditelja kako plešu pa ga je potaknula na jazz valcer "Walk through the night" promjenjivog pulsa rotirajući od fleksibilnog bijelačkog manira Glenn Millera (može se zamisliti da postoji libreto kako bi zvučalo da zapjeva Sinatra iz mlađih dana), preko razigranog crnog Charlesa Mingusa s elementima post-bopa, a o orkestralnom jazzu ne treba niti spominjati budući da je ovo cjelokupan orkestralni projekt.



Ljepotica albuma je naslovna tema "Insite", još jedan blues, ovaj puta ozaren gitarom Elvisa Penave koji odvodi u stare dane Delta bluesa prije najmanje stotinjak godina uz pripadajuće ambijentalno-psihodelične slide-ove, finu dekoraciju nježnog soprano saksofona Vojkana Jocića, šarenih klavirskih intermezza Kaplowitza i puhačke sekcije koja od sredine skladbe diže prostornu dramatiku melodija na plesni podij, a to je onaj faktor koji me uvijek smeta kada su jazz koncerti u pitanju. Publika obavezno sjedi, nema plesanja, svi su skrušeno tihi, smješteni uglavnom u fine dvorane s perfektnim razglasom i akustikom, a od onih nekoć zadimljenih klubova i barova gdje se tijekom 40-ih, 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća stvarao taj impozantan glazbeni žanr ostao je samo eho da jazz pripada otmjenijem i intelektualnijem sloju društva, kako reče Miles Davis jerbo on nije svirao jazz nego 'društvenu glazbu'. Jednostavno, fali mi života, onog da se pleše, cupka, njiše, zviždi, negoduje, dobacuje i stvara interakcija s publikom ko' što bješe upravo u tim vremenima što se osjeća u jedinoj obradi "African flower" Duke Ellingtona u aranžmanu Silvija Glojnarića, lijepom 'stiskavcu', baladi za dane vina, ruža, šampanjca, kavijara, otmjene večere nakon koje slijedi, zna se što, a nije odlazak na stadion uz gromoglasne ovacije razjarene mase.



Na albumu će se mnogi sjetiti starog hita "To the lite" Boilers Quartet s drugog albuma "Abstract Light" (1999) koji se mogao tu i tamo povremeno čuti na našim radio programima jer je Aquarius Records slao materijale širom, a pjesma je upravo otvarala pozamašno zahtjevan materijal kojeg su glazbeni urednici, tja, nakon upravo te prve kompozicije bacali u zapećak jer je bio isuviše kompleksan i neprohodan za njihove male sive ćelije smatrajući da slušatelje ne treba opterećivati, a u principu se uopće ne radi o 'teškom' varivu u swing fluktacjama, ovdje znatno pojačanih s kvarteta u ogroman Big Band.

Ovo je fini, lijepi, ugodan mainstream jazz album pun zanimljivih intervencija i spomenutih remonta ranijeg Križićevog opusa, taman za jednosatni zaborav od teške muke svakodnevnog crnila. Revijalno jeste u mnogim frekvencijama i zato nemojte očekivati neku alternativu, mrakove, loše misli ili kritiku društveno-socijalne papazjane. Jazz, ovakav kako ga oblikuje Križić s profesionalcima ima potpunu dušu i srce za razgaliti emocije i dostojanstvo.

Naslovi: 1.Echoes of a dream, 2.Waltz through the night, 3.Insite, 4.African flower (Ellington/ Glojnarić), 5.To the lite, 6.Believin' conclusion

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/12/2022