Iako je ovogodišnje jazz proljeće donijelo neke pretumbacije, od kojih je najveća nedolazak velikog mladog jazz pijanista Aarona Diehla i njegovog trija, što je meni, na prvu, bilo razočaranje. Kroz nastup četiri velika izvođača, od kojih je jedan hrvatski, mogu reći da je proljetni festival jazza u potpunosti zadovoljio, jer Diehlova zamjena bila je maestralna. Posjećenost koncertima je varirala, ovisno o danima, odnosno izvođačima. S vremenom čovjek to nekako prihvati kao normalno stanje. Ipak je jazz kod nas na puno većoj margini od rock glazbe. Prve večeri nastupio je Joachim Kühn, koji je došao kao leteća zamjena umjesto spomenutog Diehla. I napravio vrhunski jazz koncert. Nastupio je samo u pratnji glasovira, što često na koncertima zna otići na jednu nježnjiju i klasičnu stranu, ali te srijede dogodilo se suprotno. Gospodin Kühn je po glasoviru nabijao kao da je na žestokom rock koncertu, ne dajući nam ni sekundu predaha. Znao je dinamički otići jako daleko, a sekundu poslije kompletno smiriti kompoziciju, pa opet dignuti tenzije. Kad je svirao, mi u publici dobijali smo dojam kao da svira cijelim tijelom, koliko se unosio u pjesmu. Kako u Zagrebu nije bio trideset i pet godina, ispričao nam kako se kod prijašnjih posjeta družio s Boškom Petrovićem, a jednu od kompozicija odsvirao je u spomen na njega. Bilo je tu i kompozicija Gill Evansa i Ornettea Colemana, a i rokeri su došli na svoje kad nas počastio s kompozicijom Doorsa, "The End". Istina, Kühn je istu preradio skoro do neprepoznatljivosti, nudeći u njoj avantgardniji pogled na Morrisonov svijet. Da nije bilo najave nisam siguran da bih je uopće prepoznao. Kad sumiram sva četiri dana, najveće iznenađenje definitivno je Joachim Kühn. Druge večeri nastupio je Nettwork, sastav kontrabasista Charnetta Moffetta. Poznatije, što je malo paradoksalno, je što u njegovom triju gitaru svira jedan od najvećih inovatora tog instrumenta, Stanley Jordan. Za one koji ne znaju, Jordan svira gitaru prstima, kao da svira klavir. Te večeri očekivali smo jednu opasnu kombinaciju rocka i jazza, a to smo i dobili. Iako su mnogi primarno zbog Jordana pohitali u malu dvoranu, ono što je on svirao bilo je očekivano. Puno jači dojam na mene je ostavio Moffett, koji šara po električnom basu, ostavljajući vas u čuđenju. Iako nije puno pričao između pjesama, u sebi je imao onu auru koju imaju samo najveći koje sam gledao, poput James Cartera ili Christiana McBridea. A kako je Moffett znao da je Jordan persona zbog koje publika pohodi njegove koncerte, dao mu je desetak minuta za solo nastup, da ga malo čujemo i samostalno. Moram priznati, kad se Moffett priključio, sve je bilo snažnije. Pred kraj koncerta gospodin Moffett pozvao je dvije gospođe iz publike da zaplešu s njim na pozornici, malo je i zapjevao, a uspio je natjerati i nas iz publike da mu se priključimo. Koliko god mi se svidjela svirka s električnim basom, volio bih jednog dana pogledati gospodina Moffetta i u akustičnoj verziji,. Vjerujem da bi takav koncert bio pun pogodak! Najzabavnija i najedukativnija od svih večeri bila je treća, u kojoj je nastupio Ratko Vojtek. On je promovirao svoj pijanistički album, 'Jazz & Beyond'. Prvih nekoliko pjesama odsvirao je na klaviru, i taj dio koncerta je bio vrlo dobar. Između tih skladbi educirao nas je kako neki promatraju popularnu glazbu u odnosu na klasičnu, kao i o swing glazbi koja je dvadesetih godina prošlog stoljeća bila zabranjena. Zanimljivija je bila druga polovica koncerta, u kojoj je svirao basklarinet (kojim zarađuje kruh svirajući ga u Zagrebačkoj Filharmoniji), prije kojeg je ispričao priču kako taj instrument zovu tajno oružje jazza i jako cool glazbalo. Čuli smo ponešto i o pisku, kojeg treba navlažiti da bi klarinet uopće zasvirao, te o neugodnostima koje je doživio jednom prilikom u Splitu. Sam kraj koncerta imao je i teatralnu komponentu, kroz pjesmu "One Man Plays the Drum", u kojoj se osim "mini-bubnjem" igrao i plastičnim crijevom, kojim je prozvodio specifične zvukove. Zabavan, edukitavan i zanimljiv nastup u svakom pogledu. Te večeri nastupile su još Nove nada jazza "Marjan Marjanović", ali tada sam već bio na drugom koncertu. Za zadnju večer je ostala poslastica za sve one koji guštaju u zvuku big bandovskog okruženja, Jazz Orkestar HRT-a pod ravnanjem Saše Nestorovića. S njima je kao gost nastupio slavni kontrabasist Miroslav Vitous. A izvodili su djela hrvatskih autora, što je zbilja presedan u hrvatskoj jazz povijesti. Svaka čast gospodinu Vitousu što se odlučio na takav čin, pa smo mogli čuti kompozicije Silvija Glojnarića, Antuna-Tomislava Šabana (sjedilli su u publici!), pokojnog Boška Petrovića i mnogih drugih. Koncert je bio podijeljen u dva dijela, a u drugom je dijelu Vitous prvo nastupio samostalno, zatim u pratnji trija i zadnji dio koncerta opet u big bendovskom ozračju. Njegovo sviranje zaslužuje same superlative, posebno kad nam je prodao par fora, gdje sam u nekim trenucima pomislio da ispred sebe ima wah pedalu. Svakim njegovim tonom se čulo da pripada samom vrhu europskog i svjetskog jazza, a ozbiljnost na pozornici i posvećenost muziciranju, to je i potvrdilo.

Kao bonus, u cilju promocije karikature, Međunarodna udruga karikaturista sa sjedištem u Sisku, u suradnji s Jazz.hr-om i KD Lisinski postavili su izložbu karikatura "MIKS: Jazz.hr" u sklopu festivala Jazz.hr/proljeće. Postavljeno je 50-tak odabranih radova na temu jazza, koje su iz fundusa udruge MIKS odabrali Davor Hrvoj, umjetnički voditelj jazz manifestacija Hrvatskog društva skladatelja, i Nenad Ostojić, predsjednik međunarodne udruge MIKS. Čekamo jesen za nova iznenađenja!

jura // 18/04/2016