Trubač i krilničar Davor Križić na svom debut albumu radio je pune četiri godine. Sasvim dovoljno (zli jezici rekli bi i previše) vremena da se album prokuha i da ono što izađe van prije svega zadovolji njena autora. Ispred nas je svega sedam pjesama u trajanju nešto više od pedeset minuta. S Davorom su na albumu surađivali njegovi vjerni suputnici kroz koncerte u VIP klubu, od kojih jedan dio svira i u jazz orkestru HRT-a. Samo taj podatak je sasvim dovoljan da zaključimo da ova ekipa zajedno može svirati i zatvorenih očiju ako bi to bilo potrebno. Redom tu su uz Davora: Saša Nestorović (tenor saksofon), Luka Žužić (trombon, klavir), Elvis Penava (gitara), Joe Kaplowitz (klavir), Zvonimir Šestak (kontrabas) i Kruno Levačić (bubnjevi). Pod koordinatorskom palicom Dražena Kokanovića album je snimljen u VIP Clubu, a u istom tom prostoru održana je i njegova promocija. Ono što treba pohvaliti je da su sve pjesme autorske, od kojih su se Križić i Kaplowitz najviše raspodijelili kao autori, svaki je zasebno autor tri komada, a Elvis Penava je autor jedne kompozicije. Osnovni dojam koji sam dobio pri slušanju albuma je opuštenost izvođača pri sviranju, koji se ne boje pustiti instrumente k tvrđoj bop strani. U pjesmama koje potpisuje autor je škola hard bopa najviše istaknuta u pjesmama "Davor's Tune" i "Some Blues IV". Za razliku od njih dvije, treću "Echoes of a Dream" sam doživio kao Davorov intiman hommage Louisu Armstrongu. Penavina "Everything" se lagano razvija, a sporijim tempom jedna je od pjesama koja bi se mogla svidjeti i populaciji koja nije u jazzu. Veliku snagu u toj pjesmi ima minimalističko, pomalo i ECM-ovsko sviranje klavira koje je u ovoj pjesmi preuzeo Luka Žužić, dok je Joe Kaplowitz završio na tubi. Kaplovizeva "Black Widow Robes" ima blues dušu mračnih jazz klubova New Yorka u ranim jutarnjim satima, kad se većina pokupi svojim kućama, a u klubu ostaju samo najveći zaljubljenici u jazz glazbu. Općenito je kroz Kaplowitzeve kompozicije na ovom albumu atmosfera u prvom planu i malo meditavnijeg karaktera karaktera, te su dijametralno suprotne Križićevom potpisu. I baš ta raznolikost čini ovaj album odličnim glazbenim kolažem.

Kad bih vukao paralele s nekim svjetskim jazz albumima, onda je po svojoj tvrdoći negdje između Candy i Sidewinder, dva albuma čiji je vlasnik pokojni američki trubač Lee Morgan. Štoviše, cijeli album ima u sebi tu američku jazz školu hard bopa iz druge polovice pedesetih i prve polovice šezdesetih. Obzirom da i sam itekako poštujem to jazz razdoblje vrlo često sam se pitao zašto danas, posebno kod nas, nema ploča s tim šmekom. Sviđa mi se što me Davor Križić Experiment razuvjerio.

Kroz sve pjesme na albumu stječe se dojam da su glazbenici svirali za svoj gušt i to je možda i glavni razlog zašto je ova ploča toliko genijalna. Teško je reći koliko će se album svidjeti nekom tko nije u jazz vodama, ali neka mu svejedno da šansu. Ako ne na prvom, na petom ili šestom slušanju će bar jedna pjesma će postići ono nešto. Ako već imate iskustva s jazz formom, nemate što čitati ovaj tekst. Radije stisnite play na cd playeru i uživajte u Davorovu eksperimentu.

ocjena albuma [1-10]: 10

jura // 09/03/2015