Inspirativan metaforički prvijenac dalmatinskih metalaca o lošem i pokvarenom svijetu u kome živimo. I u paklu je bolje.

Debi splitskog metal benda Rapid Strike je kulminacija višegodišnjeg rada nakon čega se desio potpuni remont postave. Otišli su svi osim osnivača i gitarista Hrvoja Madirace koji je nakon toga okupio novu postavu sa dvije djevojke na vokalu i basu (Maria Tangar i Jelena Milanović), te bubnjarem Duje Pelaićem.

Mnogi će reći šteta prve postave sa paranoično vrištećim frontmenom Ivan Kokanom koji je ovdje utisnuo zaštitni pečat benda, no niti Maria ne zaostaje mnogo za njime. Štoviše, zamijena je idealna.

Album predstavlja bend u žestokom starinskom thrash/NWOTBHM izdanju s tekstovima na engleskom jeziku u prilično tankoj produkciji u kojoj manjka basova i finalnog šusa, no onaj konkretni dio zadatka je realiziran. Pjesme prve faze karijere su izašle na svijetlo dana i to je najbitnije. Snažna sprega ritam sekcije (Ivo Strunje - bubnjevi, Nikola Čapalija - bas) sa nadosnimljenim gitarskim dionicama u kojima vladaju klasični HM riffovi, staccato tehnika i brojne 'catchy' solaže ne jenjavaju od kompozicije "Sniper" sve do pretposljednje "The fall of 91". Tek povremeno je tijek albuma rascjepkan sa kraćim interludijima poput "Intro", ambijentalno-eksperimentalnog instrumentala "Prelude to... last rites of war", te mračnih staccato uvodnika u naslovnu "God take me to hell" i "Hard road". Odlična laganica "The 90.s" i završni instrumental "We don't see the same sun" su baladično-elegičnog raspoloženja u kojima je do izražaja došao gitaristički talent Madirace za veoma fine i ukusne ambijentalne, atmosferične i psihodelične opservacije lišene naglašenih distorzija, a sve skupa, čitav album zrači konceptualnošću sa slojevitom pričom punom nezadovoljstva, pojebanih emocija, trulih društvenih odnosa, afektom na političke igre i korupciju (odlična "The skies will burn"), te mnogim metaforama specifičnim za klasični HM. Fabula albuma dočarava pokvareno suvremeno društvo iz kojega bi najradije pobjegli u pakao, a tekstopisci Madiraca, Kokan i Strunje su sav taj apokaliptičan nihilizam predočili kroz opake i zastrašujuće noćne more metaforički se poigravši ubojstvima, krvlju, krvavim rukama, patnjama, demonima... Žestoki dio albuma čini otprilike 75% materijala, a on je vrlo kompleksne prirode i nije naodmet ne primjetiti stanovitu progressive liniju po kojoj se gibaju aranžmani pjesama. Mada ta kompozicijska struktura nije klasičnog šablona i uglavnom je oslobođena laganijih i atmosferičnijih intervala, Rapid Strike su je uspjeli dočarati slojevitim nadogradnjama u nekoliko nivoa; uz uobičajeni dio konstrukcije (uvod-kitice-refreni-solo) vrlo dobar performans pokazuju u razgradnjama koje kreću otprilike od polovice skladbi i razvijaju se u različitim pravcima. Vrijedi izdvojiti višeslojnu "Hard road" u kojoj su dosegnuli kompozitorski vrhunac, te najžešće brojeve "Desert of lost souls", "Trail of blood" i "Tomb of pain", kao i ranije spomenutu baražu "Sniper".

Jedinu pravu nezgrapnost čini pretjerano napadan omot sa ispruženim srednjim prstom; moglo se bez toga, kao i ne baš idealan izbor slova za logotip benda. Glazba i čitava konstrukcija zvuka je daleko bolja od kičastog omota.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/06/2012