home > mjuzik > A Treason Or The Truth

kontakt | search |

FLAMETHROWER: A Treason Or The Truth (One Records, 2011)

Na zahtjevnom progressive-metal terenu podravski metalci su zabrazdili u tehničku konciznost zaboravivši na ključne osnove - ujednačenost, energiju i čvrstinu pjesama.

Baš se ne sjećam da je u skorije vrijeme jedan hrvatski izvođač objavio album za beogradsku etiketu. Ili baš nisam u toku... No, nema veze. Ovaj koprivničko-đurđevački heavy-metal bend konačno je objavio svoj prvi pravi album na veliko zadovoljstvo svojih fanova. Gledao sam ih nekoliko puta i svaka svirka mi se činila drugačija, djelomično jer su imali i nekih promjena članstva, a ovaj album je spram njihovog demo materijala iz 2007. "The Birth Of Flame" značajan korak naprijed, prvenstveno u zapetljanim tehničkim pogledima.

Da sada ne kompariram s detaljima, dovoljno je poslušati završnu "Pathless circle" koja se nalazi i na tom starom demu, a u ovoj novoj verziji je dobila punoću i znatno pomaknutiji, suvremeniji aranžman. Međutim, kroz cijeli tok albuma koji traje 40-tak minuta uočava se jedna bitna stvar. Koliko god da se bend trudio unazad nekih 4-5 godina poboljšati svirku, brzinu, konciznost i tehničke detalje, toliko je istovremeno smetnuo s uma da u svemu tome treba biti i adekvatnog stilskog i autorskog pomaka. Mislim da apsolutno ništa nije loše u tome što neki prastari HM bendovi i dandanas zvuče onako ubjedljivo kao što su zvučali prije 20-30 godina (Saxon, Destruction, Death Angel, Iron Maiden...), ali da ovako relativno mladi bend kojeg čine momci u pravim godinama kada bi se očekivao pun 'tour de force' zvuči skoro bez snage i šusa, to je neoprostivo. I sad tu skoro da sve pada u vodu jer produkcija jednostavno nije izvukla energiju u prvi plan koja se nazire da postoji u pjesmama. Ili je tu nešto ozbiljno zaštekalo na glavnom miks pultu. Ili se prilikom miksa nešto eksperimentiralo ili su momci u studiju zbrljali sa svirkom pa se htjelo to nadoknaditi sa produkcijom, ali činjenica je da zvuk nije napucan, te nema širinu, dubinu i snagu. Pjesme se jednostavno paraju po šavovima kao stara haljina osobito zato jer su se uhvatili vrlo zahtjevnog progressive terena gdje je veoma bitno paziti na tempo, breakove, simetričnost i česte ritmičke metamorfoze s obzirom na stilski profil kojem su skloni. To se osobito lijepo uočava u naslovnoj "A treason or the truth?" s kojom se otvara album, pa se dalje nastavlja kroz "Show me the way", da bi kulminaciju neurednog i neujednačenog asimetričnog aranžmana album doživio u najduljem, 7 i pol minuta dugačkom mučenju "Avenge for hundreds of sins" gdje su nabacali i lagane interludije, te unijeli potpunu zbrku.
[  ]

Nije potrebno ulaziti u suštinu gitarističkih tehnikalija koje preferiraju Hrvoje Zlojutro i Tomislav Ferenc jer svaku skladbu začine sa čitavim spektrom melodijskih improvizacija, no očigledno da bendu osim, mora se priznati veoma kompaktne svirke, homogenost, sinergija i čvrstoća pjesama nije vrlina. Tu se sada može razglabati i o samim idejama, prilično zapetljanim aranžmanima, često i bezrazložno zakompliciranim kako bi naglasili nekakvu monumentalnost, te i o pomanjkanju klasičnih HM riffova koji u principu nose svaku veliku pjesmu još od vremena Black Sabbath i Judas Priest naovamo. A kada se takvo nešto i dogodi, poput pjesme "Everything is not enough", ti riffovi su skoro pa bačeni u pozadinu kao nužno zlo na koje je nafilano nekoliko bespotrebnih paralelnih solaža. Pjesmama jednostavno manjka čvrsta osnovna baza koja je, zna se odvajkada utemeljena na šusu i riffu. Čini se da su pjesme već u startu zamišljene da postignu što virtuozniji gitaristički tretman, te da bubnjar Branko Pleadin i basist Gregor Buhanec samo slijepo prate njihova nadigravanja bez ikakvih značajnijih kreativnih doprinosa. A kad heavy bez galopirajućih tempova i režavih brundanja basova nema onu prijeko potrebnu energiju, onda album i ispadne ovako mlohavo unatoč svih tih pretencioznih gitarističkih ispada.

Šteta truda. Bend očigledno nema strategiju da razvija kompozicije od osnovnog riffa ili melodije, već odmah uskače u prezahtjevne tehničke pojedinosti gdje se posve zagubio. I kada se sada tu dodaju epski lirski fragmenti sa pompoznim ratničkim vokalom Tomislava Ferenca koji se svim silama trudi skinuti Bruce Dickinsona, dobije se samo jedna vrlo kompromitirajuća i neuvjerljiva balkanska kopija nečega što na svjetskoj HM sceni ima svoju 4 desetljeća dugačku i bogatu tradiciju od progressiva sve do klasičnog metala. Stranac će zasigurno od ovog albuma pobjeći kao vrag od tamjana, a domaćem konzumentu vjerojatno će ovo djelovati nevidljivo.

Momci su trebali stati na loptu, te kad su već prišli ovakvoj zahtjevnoj materiji, morali su se iskesati i u pomoć pozvati nekog provjerenog producenta (daj bože svjetskog) da im popegla sve te propuste. Ili barem potražiti pomoć Father koji su doduše znatno drugačiji bend, ali su majstori aranžmana i progressiva. Šteta je da je ovo ovako ispalo kako jeste. Tu se mnogo toga moglo i trebalo napraviti puno bolje.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 12/08/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Tandrkadžije: Molim vas gospodine, mogu li dobiti još malo?

SUKOB INTERESA: Tandrkadžije: Molim vas gospodine, mogu li dobiti još malo? (2020)

| 25/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Guardians

AUGUST BURNS RED: Guardians (2020)

| 24/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Alles in Allem

EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN: Alles in Allem (2020)

| 20/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Full Moon Session Part IV

ČOPOR: Full Moon Session Part IV (2020)

| 19/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Obsidian

PARADISE LOST: Obsidian (2020)

| 18/05/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*