Pet godina čekanja na novi album španjolskih goregrinderaša je rezultirao s manje-više očekivanim scenarijem iz kirurške sale.

Očekivati nešto novo iz grindcore i goregrinde ponude nakon jednog od najznamenitijih albuma "Necroticism - Descanting The Insalubrious" čuvenih Carcass iz 1991. koji su utisnuli trajni pečat žanru je predmet rasprava koje traju godinama. Osobito nakon reuniona 2007. kada su izjavili da niti oni sami ne vjeruju da uopće žele raditi na novom albumu, ali nikad ne reci nikad...

Stoga svi oni bendovi koji su nastavili njihovim stopama od sredine 90-ih do danas nisu imali previše slobodnog teritorija za istraživanje budući da su Carcass definirali praktički sve vitalne karakteristike komplementarno ih uobličivši kroz kompleksne progressive figure. O svakom daljnjem bendu i njihovim radovima može se samo govoriti o produkciji, pjesmama i brdu popratnih detalja, te koliko dobro i uspješno sve te legije izvođača umiju oponašati Carcass. Tu možda i prestaje uzbudljivost žanra kojeg je još koncem 80-ih otkrio i širokoj javnosti plasirao, a tko će drugi nego John Peel kada je razmaženoj šminkerskoj populaciji opalio šamarčinu emitiranjem pjesama sa drugog Carcass albuma "Symphonies Of Sickness"... No, kako god, nije na odmet promotriti kako barem maleni komadić te scene funkcionira danas, dvadesetak godina kasnije.

Španjolski Haemorrhage koji su svoj posljednji zvanični studijski album "Apology For Pathology" objavili još prije 5 godina i bacili se u hibernaciju s tek rijetko održanim koncertima, svojim fanovima su obećali da će predstojeći album napraviti najbolje što znaju i umiju. I evo, album je ovdje, zvanično je objavljen sredinom svibnja 2011. za Relapse Records s kojim su potpisali svoj prvi pravi veliki ugovor, te su im ponovno objavljeni ponajbolji albumi "Grume" iz 1996. i "Apology For Pathology" (2006).

Ovaj osmi studijski album nema nikakvih razočaravajućih karakteristika. I dalje je to klasičan i jednostavniji Carcass stil u kojega je bend utkao nešto punka s nezaobilaznim alternativnim pristupom, a zvuk je spram prva dva Carcass albuma veoma čist i rafiniran s veoma dobrom produkcijom s obzirom na sami žanr. Sve pjesme su kraćih formata od 2-3 minute, a u njima je glavna riječ, naravno o kirurgiji, medicini, doktorima, bolesnicima i pacijentima najrazličitijih predispozicija i dijagnoza. Tekstovi su smiješni, ironični i komični u svojoj brutalnosti kojoj je na prvom mjestu težnja da budu što odvratniji i provokativniji, a shodno tome i sam stil benda je ostao prljavi underground pun satiričnih zvukova i ekscentričnih vokala frontmena Fernando Errazquin - Lugubriousa kome se neprekidno priključuje gitarist Luisma što sve djeluje kao da obojica pročišćuju grlo i pljuvaju ogromne količine sline. Ali, to je u principu osnovni i prepoznatljivi zaštitni znak Haemorrhagea, a bez toga oni jednostavno ne bi bili to što jesu. Sa temama u kojima krv teče potocima, album otvara presmješna "Open heart butchery" u umjerenom tempu sa dovoljno teškim i vrlo jednostavnim gitarskim riffovima. "Traumaggedon" sa početkom u kojem nakratko cvrkutaju ptičice odmah uljeće u hardcore ritmiku sa nekim d-beat elementima (vrlo slične su i "Resuscitation manoeuvres" i "Fomite fetish"), a onda pristiže jedan od ponajboljih komada na albumu - "Flesh-devouring pandemia". Premda pjesma traje tek nešto manje od dvije minute u njoj su sabijene sve vitalne grindgore karakteristike - klasičan hc/punk ritam, nešto kompleksniji aranžman, jednostavni riffovi, kratka catchy solažica i odvratni vokali kao da će se svakog trenutka zbljuvati. Kroz petnaest kompozicija koje se ne razlikuju bitno jedna od druge po svojoj konfiguraciji i kakvoći, ipak se može pronaći poneka koja u cijelom konceptu ne može proći nezapaženo. Primjerice urnebesni hardcore tempo "911 (emergency slaughtered)" sa samplovima sirene kola hitne pomoći i spikafonski - telefonskim glasovima medicinskog osoblja ili "Hypochondriac" koja je još i najkonkretniji, ono što bi se reklo, pravi školski primjerak goregrinda sa epicentrom u kratkoj solažici i dvojakim promjenama ritmike.

U nekim trenucima album zazvuči dosadno zbog suviše djetinjastih i pomalo bezazlenih riffova Luisme i Ana Belen de Lopeza koji su primitivni, no to im upravo i daje određenu privlačnost na konto sirovosti. Melodija i nema baš previše, sve se to odavno čulo i kod naših demo bendova, blastbeatovi su svedeni na potpunu jednostavnost, tako da je u principu svih ovih 35 minuta "Hospital Carnage" klasičan goregrind album bez ikakvog velikog iznenađenja. Baziran isključivo na što kompaktnijim pjesmama, album može vrlo dobro funkcionirati na koncertima, no ne bi bilo na odmet da su se barem malo više poigrali sa eksperimentima kojima bi razbili predvidljivost i linearnost.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/06/2011