Jordanski melodični death bend iz Ammana pokrenut je 2014. s bubnjarem Adnan Rwashdehom i multiinstrumentalistom, te kompozitorom Qutaiba Assafom. Jedno vrijeme s njima je boravio i basist Nash'at Al-Issa, a vjerojatno bi ostali samo dio lokalne gradske metal scene s nekih tridesetak bendova jer praktički izvan metropole se samo svira još u dva grada - Zarqa i Irbiu. Do sada smo na ovim stranicama imali prilike upoznati Tlepsh www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31321 i daleko najpoznatijeg Muhannad Bursheha - Bouq www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30598 koji radi već dvadesetak godina. Čitava stvar se pomaknula s demo pozicija 2017. kada im se na vokalu i bas gitari priključio nizozemski Terry Stooker iz post-rock/shoegaze benda Shadowpeak, te iz metal sastava Shade Of Hatred, Soulecy i Tragacanth koje je silom prilika morao napustiti budući da je obolio od karcinoma. S Eternal Insomniom je kao basist i glavni vokalist snimio prvi album "The Endless River" (2017), a onda se uslijed bolesti povukao ostavivši bend u neizvjesnosti, međutim, vratio se napisavši kompletne tekstove za ovaj drugi album koji je duboko intiman i osoban temeljeći se na njegovom iskustvu s rakom, agresivnom kemoterapijom, posljedicama i neprestanoj bori sa smrću, te prilagodbama da se ostane bistre i hladne glave. Sam kaže da još uvijek sakuplja sitne djeliće sebe samoga od onoga što je ostalo noseći vlastiti križ borbe za preživljavanje podijelivši čitavo iskustvo svima, a posebno onima koji se također bore za vlastiti opstanak. Shodno tome, tekstovi su isposnički, intimne su ispovjedi pred smrću, prekasnim vizurama što se moglo i trebalo ostvariti u životu, ima tu i lamentacija na propuštene prilike, bijesa na samog sebe, na oca, stvoritelja, spasitelja ("Last man standing"), borbi za preživljavanjem gledajući vlastito tijelo koje propada u kavezu ("A fight to survive") nastavljajući metaforički nizati svoje metamorfoze duše vojnika sa slomljenim tijelom na napuštenom mjestu, uništenim duhom, masivnim krvarenjima osakaćenog ratnika koji odavno nije borac ("Forever lost") i tako redom prateći zacrtani koncept u paranoji i agoniji vlastite smrti. Za "Into the storm" je angažirao kolegu Rik van Schaaika koji je otpjevao dio vokala, a završnu elegiju "Alles is einding" je upriličio na nizozemskom jeziku.



Sama glazba, prevarili bi ste se, nije marginalizirana unatoč tome što je kompletno djelo Assafa koji je ovdje odsvirao mali milion riffova, catchy solaža, mnogo ambijentalnih prelaza i neprekidno se bazirao na bogatim harmonijama i staccatima raznolikih klavijatura uz živu bubnjarsku pratnju ne osobito agresivnog Rwashdehoma s obzirom na žanr kome se može zbog melodičnosti štošta toga prigovoriti, ali dakako, oni pravi fanovi tako baš i očekuju. Međutim, vidna je ona uobičajena boljka izvođača s Bliskog istoka koji se žustro trude oponašati svoje idole sa Zapada, pa se tako ovdje u svakoj pjesmi, počevši od instrumentalnih uvodnika "Intro" (a gdje bez njega) i "Howling wind" pa sve do završne teme osjećaju evidentne paralele mnogih im uzora poput Children of Bodom, Amon Amart, Dark Tranquality, Insomnium, Epica, Kalmah, a može se osjetiti i natruha Cradle of Filth, te starih In Flames. Tja, mi zapadnjaci tražili bi od bendova s tog egzotičnog Orijenta baš njihove karakteristike, ali ovaj bend očito nema niti najmanje tendencije ka tradicionalnim, folk i world-music elementima. Odnosno zvuči zapadnjački. Previše. A očekivalo bi se barem malo nečeg autohtonog.

Naslovi: ¸1.Intro, 2.Howling wind, 3.Last man standing, 4.A fight to survive, 5.Forever lost, 6.Into the storm (feat. Rik van Schaaik), 7.False reality, 8.Respite, 9.Empty streams, 10.Alles is eindig

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 08/07/2022