Čudno je da na ovome dugosvirajućem debiju kvarteta iz Beograda nije niti krajićkom oka spomenut Velibor Nikolić. Čudno. Nula ima sve predispozicije njegovog bivšeg Jewy Sabatay i današnjeg benda Brigand, a zanimljivo, ovaj album je sniman upravo u Pančevu u 3x2 studiju sa Stefan Gaćešom i Dejanom Sredićem, dobrim Veliborovim znancima. Samo za razliku, eh, to sad, kako kome, frontmen Miloš Milošević nema taj Veliborov vokal nego sasvim drugačiji. Grčevit i urlikajući, a nije growl nego istisnuti punkersko-metalski krik iz dijafragme poput recimo Jage iz zagrebačkog Error_2020., ultimativno rečeno, friškiji način vriskanja koji zaobilazi klasične intonacije u žestokoj hard/heavy sceni premda Nula kao bend ima 'post' orijentacije ka sludge i doom frakcijama, elem, jako blisko Veliborovim radovima. Sa samo tri, odnosno četiri instrumenta - bas (Milan Radoičić, nekad ga sviraše Marko Mijajlović), bubnjevima (Milan Sarić) i gitarom (Milan Vićić, zamjenio Strahinju Knežević), ostvarili su čudesnih 45 minuta mračnog performensa punog preokupacija o životnim, duhovnim, religijskim, filozofskim i metafizičkim razmatranjima truljenja, vaskrsenja, neuslišanih molitvi pakla i raja kada ti nitko ne želi, a i ne može pomoći da uopšte stvoriš san od mrvica i da rodiš neki cilj pokušavajući skratiti muke, odbaciti patnju, svariti očaj, progutati bol uz lažnu prijatnost stečene gadosti što nosi čar čiste obijesti propalog sna zalutalog i zaboravljenog u izmaglici prije buđenja težeći da budeš neki dobar pobjednik, osuđen bez prava na dostojanstvenu borbu, nagovoren da vrline skupo plaćaš uvjeren u pogrešne stvari kad voda spira riječi, trošna rijeka sipi lijeno kroz krv, ljuska od suza puca iznutra odnoseći patnje i bol…

Skroz darkerski, čak i uobičajeno mračno romantično bez optimizma, ali stalno s nadom u nešto bolje, giba se ova 'zaslojena' fabula kroz samo 6 duljih pjesama u rasponu od 6 do 9 minuta, taman po standardima sludge/doom i gothic stila gdje je obvezatni udio i utjecaj preveličanstvenih The Cure i Robert Smithovih ne samo pseudo-paranoja, nego i glazbenog post-punk/ post-rock rukopisa. Naravno, ovdje su utjecaji Neurosis, Isis, te neizostavnog Brodericka više nego očiti. Teški i tromi izraz uvijek dobro korespondira u mračnim relacijama nepredvidljivog životnog, na tko zna koju potenciju revivala Ian Curtisa o razglabanju individualnih spoznaja da, jbga, čovječe život je senzibilan sve dok ti ga netko ne poremeti, a to ide odmah nakon puberteta, kako Bora Čorba davno kazaše 'od kolevke pa do groba, ništa ne vredi ni pišljiva boba'.



Baktati se s takvim stavovima je ćorak. Nula ima jak glazbeni i solidan svirački stav, ali prozirno tanku poetiku, na svu sreću, toliko dobro zamaskiranu u bučne fragmente da se ne razaznaje fabula, što nije loše s obzirom na ciljanu publiku kojoj je važnija muzika, a ne lirika. Evo, prva, uvodna stvar "Na pragu" odmah razori s prvim disonantnim riffom u tromom doom tempu blago se ubrzavajući minimalističkim fakcijama uz prijatan psihodelični gitarski solo, nekoliko breakova i tromim stilom headbanginga u kome se iskreno govoreći ne dešava ništa vitalno bitno na lirskoj bazi. Tja, eh, prestar sam da ulazim u sveopći nered koji ionako vlada ne samo na majčici zemljici, nego i u našem zaboravljenom kutku Balkana kojeg pokušava predočiti ova pjesma. Daleko bolje sjeda naredna "Iza vela" s početnim The Cure mol-ovima kao izvađenim s "Pornography" ili "The Top" albuma, a vokal Miloševića može aludirati na Gorana Tanevskog kada bješe na mikrofonu Mizara. I zanimljivo, gitarske staccato linije, vrlo melodične, aludiraju baš na Robert Smithove deklinacije s vokalnim upadima nalik na Lažnog iz Krankenhaus koji nikad nije bio metalac, nego alternitivni dark-rock punker. Uranja se i u klasični post-metal a'la Cult Of Luna, a pa sad. Da li je to veliko ostvarenje od pjesme 8 minuta... Ima nešto. "Čaura" je žešća i relativno plesna za prebacivanje s noge na nogu, ali malo tko će je htjeti barem za sad slušati na koncertima. Ne kažem da je loša, nikako, psihodelična je i zajebana, čak i ponajbolja, a da će je puk svariti na prvo slušanje, to nikako.



"Zagrobni darovi" kreću iz uobičajene post-metal sheme s ubrzavanjem i napadom dinamike, te makar koliko god glazbena infrastruktura ima svojih interesantnih figura, toliko je tekst prozirno providan. A to se isto odnosi i na teatralnu "Razapet" koja bi mogla u boljim i sređenijim lirskim fakcijama postati himna 'prolaznosti, shvatim tek onda kada izgubim sve'. Naime, komplicirana je i zahtjevna, neuredna, neusaglašena, gotovo kakofonična s nesređenim aranžmanon na nivou demo benda koji zna što hoće, ali to još uvijek ne zna kanalizirati u pravom smjeru, dok je zadnja "Seme" dobar dio nadahnuća bezperspektivnosti s boljim impresijama ka budućnosti. Kontra mnogim dark pjesmama, ovdje se, banaliziram nalazi 'svjetlo na kraju tunela'. Samo me zanima, ako ću biti živ, kako će se ova stvar vokalno izvesti za primjerice deset-dvadeset-trideset godina. Niti Električni Orgazam one svoje čuvene pjesme s prva dva albuma više ne izvode jer niti Gile, a niti Ljuba Đukić to ne mogu ponoviti, posebice "Leptir" koji je vrlo sličan.

Nula je postavila visoki standard glazbe s providno trivijalnim pseudo-metafizičkim temama u kojima baš i nema neke osobito izražene himne, ali je mnogo bolji debi od primjerice spomenutih im uzora, utjecaja i onoga što se nazire. Konkretno, trebali su napraviti barem jedan 'hit' koji bi odvajao materijal, a to nemaju. Sve je ovdje prosječno, sve se to odavno čulo. Fali snažan identited, a kad već imaju tekstove na srpskom... i konkretni ubod u današnjicu.

Naslovi: 1.Na pragu, 2.Iza vela, 3.Čaura, 4.Zagrobni darovi, 5.Razapet, 6.Seme

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 22/06/2022