Evo još jednog albuma kojeg sam dobio s debelim zakašnjenjem od gotovo godinu i pol dana (objavljen još u lipnju 2019), no bez obzira na toliki već poodmakli rok, zaslužuje da se o njemu nešto konkretnije prozbori osim suhoparnih informacija što su ranije osvanule na mnogim web stranicama. Ovo je prije svega fantastično odsvirano, snimljeno i producirano, bend je iz Zadra i ovo im je debi album začuđujuće kvalitete. Evidentno je da ovaj peterac ima mnogo toga u dosjeu, posebice basist Marin, te gitaristi Nikola i Gumeni (glavni vokal uz prateću Tamy) jer je ovih skoro 50 minuta pravo sviračko rešetanje kakvo bend može prikazati i pokazati samo nakon godina i godina iskustava po raznolikim žanrovima. Pa iako se u informativnim pijarima spominjalo da sviraju alternativni rock, taj opis je preštur i nedovoljan, te može zavarano asocirati na široki dijapazon izvođača, primjerice od Velvet Underground, Can, Sonic Youth, R.E.M., Husker Du i Pixies, preko Jane's Addiction, Dinosaur Jr., MBV, Pearl Jam i Fugazi sve do Creed, Bush, Foo Fighters, The White Stripes ili Evanescence. A ovi Zadrani malo toga išta imaju sa spomenutim veličinama. Njihova glazba je prije svega vrlo čvrsta i daleko više duguje alternativnom metalu i funku (na bandcamp stranici spominju i punk-rock), odnosno žanrovima koji se često zaobilaze u pojmovniku alternativnog rocka, a da budem točniji, gotovo cjelokupni zvukopis ima debele temelje u Faith No More, RHCP, Primus, Helmet, a ima i elemenata RATM i Suicidal Tendencies, te Infectious Grooves, a bome ponešto i od NoMeansNo. Kraće rečeno, Nulaplus funk-cionira kao zagrebački Dosh Lee na petu-šestu potenciju kojoj obavezno treba dodati nekoliko vreća gitarskih distorzija, metalizirano-punkerski zvuk i gomile pletenja na žicama. Sama majstorija kojom bend barata doima se američkim, a nikako europskim standardima i korijenima, te u takvoj eklektičnoj formaciji imaju sijaset zavidnih bravura što su već same po sebi dovoljan zalog i razlog da ih se nikako ne prešuti i ogluši na njihov instrumentalistički rad.



Sav kompletan materijal je napucan energijom izuzev kratkog akustičnog instrumentalnog staccato uvodnika "Uvod u meditaciju (Cob & Mob)" što praktički ama baš ništa konkretno ne može dočarati kakav furiozan album valja očekivati, no kada se zavalja prva, još 2016. objavljena "Meditiram" stvari se postavljaju na pravo mjesto: basovi pletu poput Les Claypoola u kombinaciji sa žestoko nafeganim gitarskim formacijama u kojima se može osjetiti i natruhe progressive pristupa, a tu je bome i zafrkantski angažirani tekst o socio-političkim premisama. Kada pogledate video, slobodno se može utvrditi da su bili proroci šetajući s najlonskim vrećicama na glavi. "Glasnogovornik" skoro hardcore-punk tempa s bogatim radom svih svirača, u pjevanom dijelu odlazi načas i u hip-hop prizivajući rane dane RHCP, dok je "Kaos u kupusu" čisti Peppers funk kojeg pospješuje i himničan refren 'ja sam u kaosu/ kaos u kupusu/ kupus u banani' još jednom potvrđujući da se poetika dovitljivo šegači ironijom ka klatežu na visokim pozicijama. Završnica je urnebesna. "Sve ima ime" malo će dovući stari duh Primusa s cirka "Frizzle Fry" remek-djela (sjetite se "Too many puppies"), "Radim po kućama" je najkraća (3.22) u kovitlanju lakših i bržih dionica, a po performansima pokazuje i post-hardcore obline; završnom dijelu prethodi neuobičajeno mirnija i atmosferična dionica. Vraški spletena "To je nije" je jedan od najmoćnijih komada koji uz Primuse s "Brown Albuma" evocira i na pomahnitale Jane's Addiction, a lirski je jedna od rijetkih emotivno raspoloženih.



I tako redom s izmjenama teatralnih vokalnih napucavanja po slogovima i kompleksnih aranžmanskih zahvata "Cantica Lauda", metaliziranog funka himnično primamljive "Zodijak", naoko jednostavnog uvodnika najdulje "Broj" u kome se ponovno izmjenjuju 'mekše' i teže dionice dajući 'drajverski' štimung punih 5 i pol minuta s iznenadnim kraćim skitom mediteranskog lakoglazbenog valcera s otprilike neke fešte u konobi starog Duje nek' se čuje (a nije Tomislav Ivčić na Kalelargi), dok bi se zbog laganog početka predzadnja "More more" mogla smatrati da je 'konačno' (kako kome) jedna mekša za pridružiti se RHCP komercijalnim adutima poput "Under the bridge", "Scar tissue", "Californication" ili "The adventures of rain dance Maggie. Donekle je to i točno, ali tek samo u prve tri i pol minute; bend neophodno voli odvaljati u žesticu makar se čitav koncept doima akustičan s gitarskim 'gain tretmanom. Završna "More 2" udara prav za prav ko' Faith No More u punoj snagi albuma "The Real Thing" tako da na ovome albumu ima daleko više elemenata alter-metala s punk aditivima nego li alter-rocka.

Njihovo koji puta i troglasno vokaliziranje pridonosi posebnom huku i druku (nema metalsko-punkerskih growlova i crustova) dodajući dinamičko uređenim aranžmanima neprekidna podizanja kvalitete na ljestvici stepenicu po stepenicu bez pridržavanja za gelender i usiljenih fermentacija. Radili su mnogo na eksplozivnosti svake pjesme i zafrkantskom poetskom egzibicionizmu baveći se uglavnom sofisticiranijim metodama da kroz zdrave štoseve prikažu socijalno-društvene nesklade na zabavan i neopterećen način, odnosno, onoj audijenciji koja ne polaže mnogo do angažiranog stava i nema volje da pronikne u njega, još uvijek ostaje fantastična svirka pjesama čije tekstove i ne trebaju u potpunosti razumijeti jer sadrže mnogo individualnih začkoljica koje su vjerojatno dugo kolale između članova benda dokazujući da je čitav album vrlo složan i spontan rad kolektiva koji ima međusobno odličnu kemiju i vibraciju kakva se ne može ostvariti nakon nekoliko mjeseci proba i komponiranja. Mada obavijeno eklekticizmom, ovo je vraški moderno i komercijalno potentno za urnebesan show.

Naslovi: 1.Uvod u meditaciju (Cob & Mob), 2.Meditiram, 3.Glasnogovornik, 4.Kaos u kupusu, 5.Sve ima ime, 6.Radim po kućama, 7.To je nije, 8.Cantica Lauda, 9.Zodijak, 10.Broj, 11.Moje more, 12.More 2

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/12/2020