Uvijek kad dođeš na koncert ovakvih legendi, pitaš se, nije li to možda zadnji puta da ih vidiš. The Exploited smo s Wattijem gledali 2015. u Vintageu www.terapija.net/koncert.asp?ID=22178., tada je bio enormno debeo i jedva je hodao po pozornici. Imao je odonda 3 srčana udara, pa ga dvije godine kasnije također u Vintageu nije bilo (www.terapija.net/koncert.asp?ID=26114) podvrgao se potpunoj medicini i zdravom životu, operacijama skidanja sala i kila, ugrađivanju stentova na herc, a bome i nekim vraškim dijetama što se preporuča svima nama zagrezlim u hedonizam nakon 50 godina života... Ti majku, danas ima 75 kila i izgleda, a i funkcionira bolje nego ikad!

Za predgrupu su bili izabrani šibenski stari majstori NULA koje, iskreno rečeno, nisam slušao i gledao barem 2 desetljeća. Da mi Joja, gitarist Eksodus nije rekao kako je Vedran Meniga bubnjar, uopće ga ne bih prepoznao; zadnji put ga se sjećam kao vitkog dečka s poderanim trapericama i dugom kosom, al' to bješe još u vrijeme kad je Ćiro bio izbornik, a Zvone Boban, Dario Šimić i Darijo Srna kapetani one naše prve slavne nogometne reprezentacije što se stubokom mijenjala s prelaza 20. u 21. stoljeće. Tada mi je slao kasete sa svoje AK-47 etikete koje sam vrtio na Radio Đurđevcu, a danas izgleda sasvim drugačije - kratka šminkerska polu-talijanka, nehajno zalizana a'la Humphrey Bogart s desetak-petnaestak kila više koje mu sasvim dobro stoje, te kao bubnjar ima skoro ponajviše čiste energije od svih momčina u postavi.

Vidjelo se od prvih pjesama na njegovom nasmijanom licu da uživa ko klinac kome se ostvarila dječačka želja u nastupu svojeg benda koji od Ćire naovamo ništa nije objavio, on je alfa i omega s dva pjevača, očito munjena samom činjenicom da su predgrupa velikanima hardcore-punka, gubili su se u sadržajnosti materije, posebice mi je bilo zanimljivo gledati nastup brkatog frontmena što se čitav koncert pokušavao staloženo zbližiti s mikrofonskim stalkom šarafeći ga skupa s kablom, a to bješe virtualni cirkus, međutim, koegzistencija svirke i izvedbe je bila fantastična što možete vidjeti i čuti u priloženih 5 video spotova s ovog koncerta. Nebitno je što su se očito jako dobro zgrijali s pijačom, tko se ne bi, jebate led da si predgrupa ovim najznačajnijim Škotima u povijesti odavno pokorenih Kelta, nikad prvacima u ničemu, ponajmanje nogometu, a uvijek nadomak trofeju, OK, Celtic je bio prvak Europe davnih 60-ih, no mislim na škotsku reprezentaciju koja nikad nije prošla 1. krug na Mundialima, a imala je fantastičnih igrača. Nula nisu Škoti, nego naši hrvatski borci iz kriznih, sjebanih 90-ih, kada je pola Hrvata vidjelo izlaz u bezizlaznosti ništavila beskrvne ekonomske, nacionalističko nabijene politike Franca Tuđmana i Ivića Pašalića pomišljajući na samoubojstvo. Nuli možemo zahvaliti što ondašnji postotak suicida nije bio ovakav kakav danas jeste: nekad su se ljudi ubijali jer nisu mogli preživjeti (jedan od mojih poznanika iz Đurđevca je skočio u bunar ostavivši poruku na stolu 'tko me traži, ja sam u bunaru'), danas, kad barem imamo neki krov nad glavom se ubijaju jer su ih mediji sjebali još blesavijim stavom - konzumerizmom i prestižom. Tko ima bolje silikone na usnama i lijepe cice, fučkaš emocije, hoću ljubičaste hlače i zategnutu kožu, auto i honorare na kartice. Moš' si misliti. Fakultet za direktora banke.











Gledajmo, hvala organizatoru što je konačno dao šansu našim dragim dečkima, a ne tamo nekim stranjskim nafurancima da nas zagrijavaju za ovakve legende što se prethodna dva puta pokazalo polovično ispodprosječno s prodavanjem zjaka u pokušajima animiranja publike i ostvarivanja nekog feedbacka. Ovaj puta se publika pošteno rasturila na predgrupu koja ima također taj legendaran underground status u naškim okvirima i to je potpuno fer, pošten, te dobrodošao srdačan potez za prisjetiti se ovih značajnih i angažiranih punkera koji nisu nikakav 'pop', 'emo' i sličan sladunjavi punkić-rokić isijavajući benigno bedaste poetike na razini zabavnjaka. Zna se tko su i kakvi su, a evo, nakon jako dugo vremena, barem za mene, to su ponovno dokazali podsjetivši na onu iskonski sirovu snagu s konca prošlog stoljeća koja uopće ne zastarijeva, da se razumijemo. I trebali bi, ako im se hoće, napraviti konačno nešto novo jer materijala za razglabanje o današnjem pomahnitalom svijetu itekako ima.

Let's start a war:



Fightback:



A onda, THE EXPLOITED. Jbga, znam, ovaj izvještaj nadebelo kasni, već ste mogli raporte iščitati s raznih strana, te mi je nepotrebno ponavljati ono što je već ispisano, a usput, ja nisam čitao niti jedan jer je moj običaj da kada pišem o nečemu ne tražim paralelne memoare. Pa zato neću ništa duljiti. Snimio sam ukupno 20 sesija, točnije 19 pjesama + 1 video s publikom. Svi su oni ovdje priloženi od ukupno 25 izvedenih pjesama. Šest stvari sam morao preskočiti da mi prije reda ne crkne baterija na kameri.



04 The Massacre



Set lista je bila uobičajeni best of, svirka klasična, jednostavna i britka, Wattie ponovno u odličnoj formi, pio je samo vodu, jednom se osvrnuo na moju dragu koja je zapalila cigaretu sugerirajući joj pantomimom da to nije dobro za herc, tu i tamo je poskočio, ali Bože moj, nakon toliko zdravstvenih problema s vitalno ugroženim stanjem po život, ponovno se vratiti na pozornicu u tako kratkom roku i to u tim godinama (65 mu je na plećima), a isijavati takvu pristupačnost, gotovo pomlađenu za barem 20-ak manje s istim stavom i gardom kao u 80-im prošlog stoljeća, to fakat može samo onaj kome je itekako stalo do vlastitog svjetonazora s gordim porukama i lirskom snagom ovakve tvrdokorne ekspresije koja se ama baš po ničemu nije promjenila od davnog kultnog debi albuma "Punks Not Dead" iz daleke 1981., elem otprije 43 godine.

05 UK 82



06 Chaos Is My Life



07 Dead Cities



08 Alternative



09 Noize Annoys



10 Troops of Tomorrow [The Vibrators cover]



11 Never Sell Out



12 I Believe in Anarchy



13 Holiday in the Sun
14 Rival Leaders
15 Beat the Bastards



16 Cop Cars
17 Disorder
18 Fuck the System



19 Porno Slut
20 Army Life
21 Fuck the USA

Na bisu je očekivano izveden poznati performans "Sex & violence" s valjda 100-tinjak ljudi na pozornici. Tokom čitavog koncerta je bilo stalnih kamikaza koji su se pokušavali prošvercati na binu i odigrati kraći pogo dok ih redari nisu zgrabili ili se, pak sami izvitopereno vratili među usijanu masu što je ispred pozornice obredno vršila svetu punkersku euharistiju klanjanja Bogu na poznate zakonitosti načela propisanih normativom anarhije - nema nikakvih pravila izuzev onih protiv kojih se pravi anarhist bori i sučeljava javnom konfrontacijom - ne ubij i ne ukradi. A meni su skoro maznuli kožnu jaknu smotanu na stalku metalne barikade pored pozornice jer je iz džepa virio novčanik, sva sreća da sam vidio na vrijeme jer nekolicina od tih mladih punkera izgleda nije baš najadekvatnije socijalizirana unatoč tome što manje-više znaju sve te tekstove napamet poput liturgijskog molitvenika.













Bila je ovo prava hardcore-punk svetkovima. Samo da dodam kako s "Horror Epics" (1985) i "Death Before Dishonour" (1987) nije izvedena niti jedna pjesma, a s "Beat the Bastards" (1996) tek samo uz naslovni hit još "Fight back". Koliko sam primjetio, nije bilo niti jedne nove pjesme što znači da Wattie i ekipa više uopće ne razmišljaju o kreativnoj budućnosti, na žalost, ali zato imaju snage da revaloriziraju kratku ostavštinu punu jasnih razmatranja života, društva i politike, a sunce li im žarko nakostriješeno, kaže mi draga da Wattie ima zalijepljenu irokezu, nebitno, svaki stih je na mjestu i još uvijek aktualan.

Ovaj čitav raport posvećujem našem (Grozdana + Horvi) prijatelju Sandru koji je potrgao obje noge, oporavlja se i nije mogao prisustvovati koncertu. Bilo je, po priloženom, fanastično. Prijatelji i svi ostali, sveti punk The Exploited ne odustaje!

horvi // 16/05/2023