Odavno si priskrbivši titulu najglupljeg, najšašavijeg, najgoreg, a i najbizarnijeg metal benda, pa i u širem univerzumu rock žanrova, američki mnogoljudni GWAR (akronim za 'God what an awful racket') kome već nakon prvog albuma "Hell-O" (1988) nisu davane šanse da će doći do drugog jer im se spočitavao nedostatak ikakvog talenta i sviračke sposobnosti, približava se 40. obljetnici postojanja. Kako god ih se smatralo i doživljavalo, pa makar se i oni sami u prvoj fazi šegačili sa svojim radom 'bez talenta smo došli do desete godine rada', čudnovata su nakupina neznalica koja je s vremenom ponešto i naučila svirati. Jer, između ostalog su kroz razne periode po postavi prodefilirali filmski režiseri, slikari, plesači, književnici i ini umjetnici sakrivajući se iza grozomorno zlih maski i maskota, a tek šačica njih je bila sposobna iole nešto odsvirati, pa im je stilsko jezgro i dalje minorno i na ovome već 15. studijskom albumu gdje su praktički čujne samo gitare Brenta Purgasona i Mike Derksa, te bubnjevi Brad Robertsa i dakako, vodeći vokali Michael Bishop - Blothara. Premda ih u trenutnoj postavi ima osmorica, sav producentsko-zvučni dekor je šupljikav, no spram onih radova od prije tridesetak godina kada je vođa bio Dave Brockie (skončao od overdosea 2014.), uočljiv je lagani napredak ka raznolikosti s povremenim iskakanjem iz žanra žudeći ka opsceno-perverznim himnama. Stil je sasvim jednostavan mišung klasičnog metala s malčice thrasha ("Berserker mode"), koji put hardcore punka i glama ("Motherfucking liar"), a tekstovi satirično neozbiljni ciljajući na iščašenost samo zbog jednog razloga - da budu zabavni, natopljeni krvlju i kojekakvim tekućinama demona, bogova, fanova benda i običnih ljudi u međugalaktičkim sukobima civilizacija (i čovječanstva) od drevnih strahota i mitova sve do tehnoloških inovacija i najnovijih pučkih bajki i predanja suočavajući se s vojskama nemrtvih, sklapajući saveze s novim partnerima u građanskom ratu prije konačne invazije znanosti spram supernaturalnog u sumanutoj priči koja je stara isto kao i ljudska mašta, samo s mnogo krvi, sperme vanzemaljaca i psovki.



Glazba sama nije ovdje neki osobiti prioritet; tek je kulisa za njihove šašavo zloglasne maske i zastrašujuće cirkusarije uz prateću knjižicu grafičkog romana. Bez tog vizualnog dijela album i bend ne bi imali draž vibracija jer se scenarij svodi na bezbrižan humor kojim se pokušavaju zaboraviti svjetski problemi kuloarski stacioniranih kroz društveni komentar ovog sjebanog i pokvarenog svijeta. Poruka pjesme "Completely fucked" prigodno zbori 'Misliš da je ovo loše? Pričekaj do sutra'.

Naslovi. 1.New dark age, 2.Blood libel, 3.Berserker mode, 4.Mother fucking liar, 5.Unto the breach, 6.Completely fucked, 7.The cutter, 8.Rise again, 9.The beast will eat itself, 10.Venom of the platypus, 11.Ratcatcher, 12.Bored to death, 13.Temple ascent (death whistle suite), 14.Starving gods (death whistle suite), 15.Deus ex monstrum (death whistle suite)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/06/2022