Jagwar Ma su nas već dva puta posjetili u sklopu festivalskih nastupa na odličnom i prerano ugašenom Unknown festivalu i na INmusic festivalu, no oba su pokazivanja ostala u sjeni drugih i većih bendova, što je velika šteta.

Već s prvim albumom "Howlin'", ovaj je australski duo privukao pažnju indie populacije svojim plesnim ritmovima, bliskim madchesterskom zvuku. Come Save Me i Man I Need bili su dijelom festivalskih pozornica širom Europe i svijeta.

Glavni i odgovorni za to su Jono Ma i Gabriel Winterfield, koji na koncertima imaju odličan prateći bend. Tri godine nakon uspješnog debija, dočekali smo nasljednika, koji se zvukovno nije puno udaljio od zvuka prethodnika, a uspio je sačuvati aktualnost i zanimljivost na neki svoj način. S obzirom da su se muzički "zakačili" za taj britanski plesni baggy pop s početka 90ih, uspjeli su polako pomaknuti s mjesta i pozaspale ili raspadnute ikone tog vremena, a na taj su način spojili generacije novih i starih slušatelja.



Tako u najplesnijoj Give Me a Reason podsjećaju na potrošene Stereo MC's, u Loose Ends na pamet padaju Happy Mondays, s OB1 i Ordinary su otplesali u najdublji pop koji graniči s ljigama, no ipak se uspijevaju održati u ovom indie miljeu. Sa Slipping bi mogli i na soundtrack drugog dijela Trainspottinga, a sa završnom Colours of Paradise čak i na Zrče.

Nisam siguran da bi još jedan ovakav album volio čuti od Jagwar Ma, no ovaj je definitivno pogodio na pravo mjesto i nadam se da nas bend neće zaobići u koncertnom predstavljanju albuma.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 09/11/2016