Image je prokleta stvar. Frontmen Chris 'Motionless' Cerulli svašta radi i smišlja da ostavi jebeni dojam na gledatelja. Evo, izblajhao je kosu, a basist Ryan Sitkowski se ofarbao na narančasto-crveno. Sve je to uz odabranu obleku, industrial uniformu upečatljiv aspekt da svatko voli pogledati, ma osobito klinci i tinejdžeri jedan ovako vizualno dizajniran dark, gothic, metal band. Moderan. Ma, uvijek je bilo ovakvih rockera koji su plijenili svojom vizualnom pojavom, make-upom, sjenilima, šminkom, pokušajima da se izdvoje i budu posebni. Drugačiji od drugih. I to se mnogo puta pokazalo važnijim od same glazbe, a kako ovim pensilvanijskim gothic-industrial metal i svašta nešto, mahom vještački pop-metalcima ide dok se kotrlja s brda na dol, a ne obratno, oni baš po toj fizikalnoj zakonitosti rade albume da mjuza baš i nije najbitnija koliko fora i fazon koju pokušavaju prodati. A i nemaju osobite tiraže, plasmani na ljestvicama prodaje su im sve tanji, evo prošli album "Disguise" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29374 (2019) im je jedva ušao na UK top-100 zauzevši skroman no.98, dok su u domovini bili no.27. Od tada se pokušavaju na svakojake načine dodvoriti mainstreamu realiziravši čak 7 singlova uključujući i obradu The Killers "Somebody told me", tu nesretnu pjesmu za koju ama baš nitko nije daleke 2004. pretpostavljao u što će se pretvoriti. I pjesma, a i bend kojeg je danas teško uopće povezati s bilo čime alternativnim, uh-oh, bljak.



Cerulli i ekipa imaju ponešto zgodno u svome novome arsenalu, ajde barem uvodni gruvajući komad "Meltdown", no odmah je jasna furka na posljednju electro fazu Bring Me The Horizon. Gitare su još uvijek u igri i kako stvari stoje, za sada ih ne namjeravaju mijenjati sa synthovima i elektronikom, ali zato muku muče s isporukom stila koji bi odgovarao vizualnom imageu. Pa se onda poseže do Marilyn Mansona, cyber-gothic manira i glumatajućom divljinom o smaku svijeta u borbenom raspoloženju kao da je to zadnje od najzadnjijega i da više ničega neće biti nakon ovog albuma. Jasno, sve je to bezazleno nokautiranje poput šibanja mrtvog konja izazivajući od pjesme do pjesme 'nešto' o nečemu vitalno važnome na što svi fanovi mogu, kao i u slučaju Rammstein, podići ruke i vikati mada to i nema osobite ispravnosti osim identificiranja s bendom kao s omiljenim sportskim klubom za koga navijate bez obzira ispadao on u niži rang takmičenja ili se plasirao među visoke drugoligaše nikako isplivajući na pravi megdan sa zvijezdama.

Stvar ovog albuma je površnost i plitkost lirske fabule u karnevalskoj sintagmi i očitim pop-posuđenicama koje se osjećaju na svakom koraku, te pozivi u pomoć gostujućih Bryan Garrisa iz Knockled Loose, Caleb Shoma iz Beartooth, Lindsay Schoolcraft, te Mick Gordona, australskog meštra za video igre koji je ujedno i producirao onaj solidan, rečemo povratnički Bring Me The Horizon album "Post-Human: Survival Horror" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30172 u prvoj pandemijskoj godini. Trinaest pjesama u 50 minuta je i previše, a bend osim tog zanimljivog vizualiteta i nema baš mnogo toga kreativnog za ponuditi. Ovako bi svirali Novi Fosili da su zapoćeli karijeru kao kvazi industrial- gothic metalci. Tvoja košulja crna, pazi da ne najebeš, ti si moja lopata draga, 666 lud je broj, ti si moja, ja sam tvoj. Naravno, ima milijuna onih koji Motionless In White smatraju ozbiljno kao i Nove Fosile ili Billy Idola. A to je mjuza za Eurosong kakvu hrvatski predstavnici budu poslali za jedno 25-30 godina. Možda. Baš bih volio vidjeti Mladena Grdovića u izdanju ovog benda. On bi sigurno izgorio od strasti na pozornici jer mi imamos mnogos problemos i lutamo svjetos bez kintos.

Naslovi: 1.Meltdown, 2.Sign of life, 3.Werewolf, 4.Porcelain, 5.Slaughterhouse (feat. Bryan Garris of Knockled Loose), 6.Masterpiece, 7.Cause of death, 8.We become the night, 9.Burned at both ends III, 10.B.F.B.T.G. Corpse nation, 11.Cyberhex, 12.Red, white & bloom (feat. Caleb Shomo of Beartooth), 13.Scoring the end of the world (feat. Mick Gordon)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 07/06/2022