Već godinama nekako postrance promatram razvoj karijere ovih pensilvanijskih industrial/ gothic/ metalcore-nu metalaca iz Scrantona misleći da im je svaki album istovremeno i fokus karijere i konačan pad. Kad se pojavio debi "Creatures" (2010), nisam ostao osobito impresioniran industrialom nalik na Marilyn Mansona i Rob Zombiea, a imao sam materijala u izobilju s kojim sam se bavio. Drugi "Infamous" (2012) mi se činio vrlo dobrim s metalcore uplivima koji su me privukli, međutim od albuma na album stalno se provlačila jedna te ista boljka originalnosti kojom su izvlačili vitalne kreativne osobine nekih vrlo značajnih bendova i izvođača poput Linkin Park, As I Lay Dying, Slipknot, Korn, System Of A Down, Nine Inch Nails, Every Time I Die, čak i Sex Pistolsa i Killing Mother Fucking Depeche Mode, a na koncu se stalno kao rikošet vraćao taj sindrom slatkasto opscenih pjesmica nadahnut upravo Depeche Mode patetikom koja mi odavno, još tamo od sredine 80-ih nikako ne odgovara u pogledu nekakve bitno važne alternativne percepcije isto kao niti Rammstein ili Billy Idol. Frontmen Chris Cerulli ima moćan vokal kojeg sam redovito držao kao glavni potencijal uz revno šamaranje glazbene ekipe na industrial, alter-rock i metalcore, ali kako se nikad, ama baš nikad na albumima nisu postarali da pristupe težem obliku komponiranja pjesama jer su neprestano u nekom disco-srednjem tempu s generički labavo i jadno posloženim melodijama, tako su mi svi dosadašnji albumi prerasli već nakon treće-četvrte pjesme u dosadu s očekivanim epilogom. Ali, gledajmo sada: nakon najuspješnijeg trećeg albuma "Reincarnate" (2014, USA no.9, UK no.43), prešli su u Roadrunner Records koji uistinu znači mnogo za tešku rock i metal scenu, a album "Graveyard Shift" (2017) je čak i pokupio visoke ocjene stručnjaka na račun preobrazbe, tako je ovaj peti album "Disguise" prvi relevantno hakirani rad s kojime sukobljavaju vlastite ideale komercijalnog uspjeha (i kako su došli do njega) s najgorim kritikama koje su tijekom karijere dobivali. I privuklo me to što su konačno stali ispred ogledala pokušavajući vlastitu masku prilagoditi onome što nisu. Pokušali su se prilagoditi nečemu drugome što je preuzelo kontrolu nad njihovim životima da bi publika stvarno mislila da su oni intenzivno zlokobni demoni koji dodiruju samo dno.



Jer, oni kao bend i nikad nisu pokušavali sakriti svoje očigledne utjecaje i krađe, posuđenice. Ovaj puta su se stavili u oživljavanje nu-metala kroz plesni industrial s romantičnom presvlakom umjetnog i glumljenog bijesa kao da se svi skupa vraćamo prije onog pogubnog 11.09.2001. Jest, ovo je zastarijela varijanta tog osjećaja kojeg su uspješno iskoristili Linkin Park, Limp Bizkit i mnogi drugi, međutim, malo tko se nakon 2001. u USA uspio na komercijalnoj razini snaći s nečime što se zove domoljublje, patriotizam i čistokrvna integracija. Evo, segmenti bitnih pjesama poput uvodne "Disguise" dođe upravo kao sitna čvrga na glavu s kojom baš niti oni nisu na čisto kome je upućena (samokritika na preobražaj ili šegačina s okolinom), a tu su i "Holding on to smoke", te glavni singl "Brand new numb" bezecirane za bezrazložnu ozlijedu dodirivanja samog dna jezivog i sablasnog osjećaja blesave zamisli da s glumatanjem nečega što ustvari nisi možeš postati drugačija osoba.



Tek jedna pjesma od njih 10 - "Another life", ima koliko-toliko pristojan refren na kome se bazično trude napraviti 'stadionske' i nezaboravne himne. Ovo prerušavanje nagomilane slave i tumačenje nostalgičnih dana je jeftino i plitko izrežirano, pogotovo stihovi koji čine jednu od najblesavijih kopija Fred Durstovih bedastoća s kojima je ustvari i postao popularan, a to sve skupa ne znači da sad, kada su stvorili masku kako bi pokrili svoje prave identitete i privatne živote, da su i pobijedili u tom osobnom ratu. Oni jesu shvatili spoznaju ove složene fasade da od lažnjaka postaju konačno pravi artisti što rade najprikladnije poteze za vlastitu dobit prikazujući taj osjećaj u pjesmi "Headache" predočavajući je bitkom u vlastitom umu, čak spominjući i 'rezanje grkljana', odnosno, postali su svijesni da su sami sebi najveći neprijatelji. Na stranu metaforički algoritmovi s kojima se miješa pozitivno zdravo i bolesno manijakalno stanje, još jedna pjesma "Thoughts & prayers" ima tenziju uništavanja stvarne slike, a kroz još nekolicinu njih se provlači ta osobina prikrivanja vlastitog karaktera i stvaranja jednog sasvim drugačijeg, mahom bahatog, osornog i prepotentnog u cilju stvaranja novog lika jer ih očigledno okolina nije potpuno doživljavala u iskrenim parametrima.

Pa sad... Da li im je prerušavanje uspjelo? Retorički bistro odgovoriti u kratkoj rečenici je nemoguće, no da su izvršili ogromnu tranziciju imagea, a ne zvuka i stila nepobitno je. Nisu Bowie vanzemaljac, niti Marilyn Manson razaratelj skladnog života, ali se trude biti nešto vrlo slično.

Naslovi. 1.Disguise, 2.Headache, 3., 4.Thoughts & prayers, 5.Undead ahead 2: the tale of the midnight ride, 6.Holding on to smoke, 7.Another life, 8.Broadcasting from beyond the grave: death inc., 9.Brand new numb, 10.Catharsis

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/06/2019