Sigurno bi se svatko prevario kada ugleda korpulentnog Ivana Kolara, alias Panda Rhei. Prva asocijacija može biti hip-hop, r'n'b, soul, moguće neki dancehall, jungle, elektronski pop. Tako nešto. Ali image ne čini karakter i sadržaj. Ukoliko niste ranije čuli prva dva singla "Josepheen" i "Rant", a oni s boljim pamćenjem sjetiti će se simpatične IDM "Last man alive" koje nema na ovome debi albumu, bješe to još u ona sretna vremena kada 2018. nitko nije predmjenjevao koronu i pandemiju, sukladno s imageom, baš ništa mnogo osobito ne bi upućivalo na krivu predodžbu. Ne, to nije nikakav afro-američki soul, funk, rap i tako dalje, ovo je mahom europska glazba stacionirana na retrospekciji post-punka s početka 21. stoljeća, točnije trećeg-četvrtog generacijskog koljena izraslog iz utjecaja ostavštine Public Image Ltd., The Fall, Wire, ranih XTC, New Order, nezaobilaznih Roxy Music, ponešto iz new-wavea, new-romanticsa, uostalom onaj snažni revival Franza Ferdinanda, Bloc Party, Interpol, Hot Hot Heat, Yeah Yeah Yeahs, Chk-Chk-Chk (!!!), Radio 4 i inih temeljio se i na dance-rocku proizašlom upravo u toj kombinaciji post-punka, new-romanticsa i djelomice elektronskih fuzija.



Elem, sada već skoro i 2 decenije kasnije u ovome post-revivalu može se proturiti i kao indie-rock, ali to je ipak sasvim drugačija zvučna slika od onog iskonskog kome su pripadali Pixies, R.E.M. i Husker Du. Pa i bez obzira što zvuk i stil Panda Rhei pokazuje sve eklektičke elementarnosti klasičnog post-punka križanog s dance-rockom i ponešto izvrnutih elektronskih eksperimenata, ne može se osporiti simpatičan šmek autorskog zvukopisa jednostavnog kostura analogne ritam sekcije - Ivana Antunovića - Narandže (bas) i Andre Jambrošića (bubnjevi) uz Pandine gitare, te supotpisnika i suradnika Luke Dabre. Već navedeni singl "Rant" evocirati će mračniji period Echo And The Bunnymen s rezonantno reskim gitarskim staccatima i funk grooveom razmekšanih Gang Of Four u kolaboraciji The B-52's iz epohe "Mesopotamia" albuma, te daškom skuliranog P.I.L. kad su Levene i Wobble prašili na žicama, a "Josepheen" u mekanijem maniru na gomile pritajenih The Fall pop komada koje je pokojni M.E.S. redovito isporučivao na albumima pred samim krajem, te su mu obično činili popune. Tu valja spomenuti i pritajeno zagušen vokal poput imitacije raznježenog Genesis P-Orridgea, tako da niti ona acid-house/techno faza Psychic TV s konca 80-ih i početka 90-ih nije daleko.



Ono što očekuje nakon ta dva singla jesu zvrkaste pjesme šašavih lirskih ispada. Prvo dolazi blago iščašena "Congas baby!" koja se mogla pronaći na nekom The Fall albumu prije dolaska ljepotice Brix Smith; Panda se uživljuje u školarca-srednjoškolca referirajući furke adolescencije i zbunjenosti u običnoj želji svakodnevnog izlaska, a u laganoj "Sugar in my coffe" odlazi u pritajeni horror s londonskih ulica tražeći Jacka Trbosjeka i tragično opscene vizije Shakespearea. "PDS" s vokalnim gostovanjem Luke Tomaša ima solidan elektronski tretman nadomak glitcha i IDM-a zahvaljujući samplovima gudača i sintetičkoj strukturi s ponešto LCD Soundsystem figura što nimalo nije bezazleno u pop orijentaciji. Ima i malo The Beatles uboda u intimističkoj "You annoy me right" koja ulazi u brit-pop vode, pa iščašeno-eksperimentalnog bluesa "Caspian sea" što se dodiruje starih minimalističkih relacija Wire s dvojakim aranžmanom: završni dio više naginje Mission Of Burma i ranom R.E.M., dok je nastavak "Caspian depression" čudnovata cirkusijada o lijenčarenju i potrazi provoda nafilanog egzotikom Kaspijskog mora/jezera, kako god. Uglavnom, tematski se brazdi o bezbrižnim razonodama, lucidnim imaginarnim ili realnim prispodobama, crticama, žudnjama, ničemu bitnome, ali u svemu tome neprekidno iskri i frca ugodan ekcentrizam poput nekih čudaka krautrocka koji su zaobilazili socio-političke i društvene konotacije impregnirajući individualne sklonosti ka prijatnoj bizarnosti. I u prilog tome ide 'švapska' laganica "Your living room's fake" o uvrnutom dolasku gastarbajtera s ponešto eksplicitnosti koja traje do zore, ha-ha-ha. Čak bi i neki trenuci razmrdano-raštelanih Pavement od prije 20-25 godina mogli učestvovati u ovom scenariju. Naposljetku, završna "Wave goodbye Josepheen" uronjena u dark-wave povlači sav ovaj neobičan komediografski scenarij u konfuziju: da li je riječ o njemu ili o njoj, a možda i nije toliko bitno jer je ovih nepunih 40 minuta dovoljno komično i otkačeno na intelektualnom nivou sofisticiranosti da može predstavljati i značiti svašta, ali ništa uvredljivo ili arogantno. Neobično jest i zagonetno, a kad je tako, tjera da se preslušava i analizira

Naslovi: 1.Rant, 2.Congas baby!, 3.Sugar in my coffe, 4.Josepheen, 5.PDS (feat. Luka Tomaš), 6.You annoy me right, 7.Caspian sun, 8.Caspian depression, 9.Your living room's fake, 10.Wave goodbye Josepheen

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/06/2022