Front Line Assembly 9, Noise Unit 5, Synaesthesia 3, Delerium 12, Conjure One 4, Intermix 3, Will 1, Fauxliage 1, a odnedavno i pod originalnim imenom Rhys Fulber 7, sve skupa 44 albuma u 25 godina aktivne diskografske karijere. Uz to valja dodati i 40-ak učešća kao producent, programer, klavijaturist, udaraljkaš, remikser ili kolaborant s imenima između kojih su Fear Factory, Machine Head, Nailbomb, Die Krupps, Skinny Puppy, Paradise Lost, Divine Heresy, Youth Code, Three Days Grace… Veliki ugled koji ima u svijetu elektronike, industriala, metala, rocka, a i filmske, te glazbe za digitalne i video igre (primjerice "Cyberpunk 2077", friško realizirana 2020), nagnalo je Rhysa da od svih tih projekata u kojima se površni promatrač gotovo pogubi, da od 2018. potpisuje svoje solo radove vlastitim imenom. Pred nama je njegov sedmi solo rad (uključujući i kolaboracijski EP "Corruption Of Form" s Blush Response), a treći u nizu objavljen za berlinski Sonic Groove na kojeg se opredijelio početkom pandemije, pa je prošarao globalnim svjetskim problemima u oštrim angažiranim fokusima što se posebno odrazilo na prethodnom "Brutal Nature" gdje je ugostio Saru Taylor iz gore spomenutih Youth Code na vokalu. Ovdje se nastavlja njegova intimistička okupacija plesnih podija pulsirajućim techno ritmovima s obzirom da je bio primoran koristiti kućnu postavu umjesto uobičajenog studija gdje radi s Front Line Assembly.



Stilski briše neke relevantne granice između techna, EBM, industrial i filmske ambijentalne glazbe objedinivši snažne plesne udarce s naglašenim basovima, izmjenjivim trance dijagonalama, mnogim staccato intervencijama s obilatim radom synthova, mračnim atmsferama koje dolaze do izražaja nakon prva dva udarno plesna komada "Concrete cogitation" i "Collapsing empires" uvodeći u brutalističku arhitekturu betonskih zatvora zvanih gradovi i nasljeđa civilizacije pred rasapom kojima se suprotstavlja majka priroda davši varijabilno klizne degustacije kao konačan sud. Upravo je "Dead reckon" ona stvar na koju je upućivao preminuli Richard H. Kirk na povratničkim radovima Cabaret Voltaire. Ponovni povratak na podij, najdulja "Glory to labour" (7 i pol minuta) dugotrajnim minimalističkim repeticijama ima mnogo toga od D.A.F. špricajući povremeno poliritmiju kao kontru 'bas pedali' razvijajući laid-back soundtrack pun nemira. Ulazi i u aktivan dinamički drone ("Transfiguration") kompresiran u nepunih 5 minuta. Prisjetite se da su Throbbing Gristle na povratničkom "TG Now" (2004) imali vraški dugačke teme po pola sata u kojima su gotovo nezapaženo mic po mic dizali dinamiku do hipnoze, a na taj fazon se obraća upravo ova tema. "As far as dreams" nosi temperamentan kontraritam razbijen u središnjem aranžmanu s ambijentalnim pasažima slojevito nanizanih kontemplirajući ugodan košmar koji se kroz "Dronegail" pretvara u pravu noćnu jezu škripavih i škrgutavih fakcija, a kad se već pomisli da radnja ide u jasnu metramorfozu ambijenta, iskoči predzadnja "Palace of pioneers" u još jednom frcajućem trance-techno tripu kao utočištem za duše željne provoda u općem lockdownu.

Završna ambijentalka "Empire collapsing" je kataklizmička, uznemirujuća i alarmantna poput navješćenja sudnjeg dana; finiš je uzburkani metež s nejasnim ljudskim mumljanjem i reskom imitacijom sirene šireći društveni horror. Album je bogat u svojem linijskom koloritu, ima svu potrebnu dojmljivost jasne, nimalo sofisticirane, a istovremeno i društveno angažirane priče s konceptualnim sadržajem bez ijedne slabe točke penjući se i ponirući pandemijskim turblencijama. Blisko matičnom bendu, doduše nešto tananije, ali u svakom slučaju vrlo dobro i prijatno slušljivo čak i bez poznavanja konkretne fabule budući da su kompletne 54 minute instrumentalnog karaktera.

Naslovi: 1.Concrete cogitation, 2.Collapsing empires, 3.Dead reckon, 4.Glory to labour, 5.Transfiguration, 6.As far as dreams, 7.Dronegall, 8.Palace of pioneers, 9.Empire collapsing

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/05/2022