Pogleda li se unazad nekih dvadesetak godina u prošlost, skroz je poražavajuće da su gotovo svi synth-pop, electro, EBM, electro-industrial i slični elektronski izvođači izgubili bitku na bojnom polju s ogromnim trendom techna koji je nabijao iz svake diskoteke i sa svake partyijane tokom 90-ih. Nitko od te stare branše iz 80-ih nije se uspio proturiti novoj publici stasaloj na poroku ecstasy zabave već su u leđa gledali upravo onima koji su ih besramno krali i kopirali. Neki od njih su se, na vlastitu sreću uspjeli orijentirati u industrial s rock/metal karakteristikama poput Nine Inch Nails ili Ministry, neki su uhvatili dio kolača u fahu acid-housea, mnogi su bauljali od nemila do nedraga gotovo zaboravljeni od sviju, a velika većina njih je jednostavno odustala od karijera i prekinula rad premda su gotovo svi oni imali itekakve atribute za nadmetanjem s Leftfieldom, Underworld, The Prodigy, The Chemical Brothers, Marushom, 2Unlimited, Orbital, Aphex Twinom, Westbamom, Sven Vaithom i ostalim zvijezdama novonastale scene što je gotovo svakodnevno izbacivala nove hitove emitirane na MTV.



Kanadski sastav iz Vancuvera predvođen Bill Leeb-om s mnogobrojnim promijenama članstva krenuo je vrlo prosperitetno 1986., te je zahvaljujući angažmanu etikete Wax Trax! već 1988. uspio singl "Digital tension dementia" plasirati na američku dance-listu. Magazin Melody Maker je njihove singlove "Iceolate" i "Provision" (oba 1990) proglasio singlovima tjedna, spot se vrtio na MTV i izgledalo je da su FLA poput mnogih EBM bendova uspjeli raskrčiti put zajedno sa tada vrlo popularnim Front 242, Cabaret Voltaire, Renegade Soundwave, Skinny Puppy, te naravno, Depeche Mode i spomenutim Ministry. Ali onda su se vrlo brzo kola počela spuštati nizbrdo. Singl "Virus" (1991) nije polučio očekivani uspjeh, Wax Trax! im je otkazao suradnju, a namlaćene pare za još dva video-spota "Mindphaser" i "The blade laughing pain" (oba 1992) su sfućkane u vjetar jer ih nije vrtio niti Paul King u MTV emisiji "120 Minutes" namijenjenoj isključivo alternativnoj sceni vjerojatno samo iz razloga što više nisu imali ugovor s Wax Trax! Potom im se nadebelo osipalo članstvo, nakratko su bili u Roadrunner Records koji ih je nakon neuspješnog albuma "Millennium" (1994) 'otkantao', pa su bauljali kod Offbeat Records, da bi koncem 1997. potpisali za Metropolis gdje su svoju priliku čekali 6 godina sve dok im singl "Maniacal" nije zasjeo na USA no.15, ali na listi dance-singlova. Tri godine kasnije, 2006. album "Artificial Soldier" zauzeo je no.19 američke liste elektronskih albuma i nakon toga šira javnost više uopće nije čula za njih mada su snimili još dva albuma, jedan instrumentalni soundtrack za video-igru "Air Mech" (2012) i video-spot "Angriff" s albuma "Improvised Electronic Device" (2010). Praktički su osim onog početnog uspješnog starta koncem 80-ih i početkom 90-ih ostali u margini (vrtjeli su se čak i na Radio-Sarajevu i održali nezaboravan koncert u ljubljanskom K4 2.VI 1989), te su mnogi ondašnji ljubitelji EBM-a posve zaboravili na njih premda nikada nisu prekidali karijeru. Nanizali su 17 studijskih albuma, 5 koncertnih izdanja, 20 singlova, 12 kompilacija, 3 remix EP-ija, 10 video-spotova i 2 soundtrack albuma. Nezasluženo marginalizirani, pa čak i podcijenjeni samo zato jer ih nitko nije gurao na svijetlo dana.

"Echogenetic" im je pun povratnički album na vidljivost datirane sfere baveći se nihilističkim raspadom naše civilizacije u nostalgičnom i vrlo lijepom dekoru popraćenim ambijentalijama, mid-tempovima, ponekad vrlo teškim, a ponekad rasplesanim do ekstaze. Sažimanjem mnogo toga iz njihove bogate karijere iz koje su još davno ostavili metal riffove i gitare, zvuk su orijentirali na fini spoj stare elektronike i posve novog stila kroz 11 vrlo dobrih pjesama koje odskaču jedna od druge upravo zahvaljujući Leebovom dadaističkom pristupu da ne valja ponavljati ono što je već rečeno.

Mračan instrumental "Resonance" uvodi u priču o genetski modificiranoj stvarnosti pretapajući se u prvu inovaciju na albumu - "Leveled" u tromom dubstep maniru s bogatom psihodeličnom infrastrukturom za koju su zaduženi relativno noviji članovi Jeremy Inkel, Jared Slingerland i Jason Bazinet (bubnjevi i ritmički programi) koji su prisutni u bendu unazad dva posljednja albuma. "Killing grounds" je najrasplesanija i najhitoidnija stvar i jedna je od zasigurno najboljih koju su napravili u zadnjih desetak, ako ne i više godina. Po mome skromnom mišljenju jedan od najplesnijih hitova godine.



Mnogo tuge nalazi se u tromoj "Blood" s jasnim referencama electro-industriala kakvog su oduvijek u laganijim i mračnim skladbama htjeli ostvariti Depeche Mode, ali im nikad nije uspjelo. Također se poigravaju i vokalnim tretmanima (vokoderi i efekti), tako da ova pjesma ima sve odlike evergreena žanra. Također je tugaljiva i "Deadened" u daleko rasplesanijem mid-tempu, a opet, vratimo li se na Depeche Mode koji nikada nisu imali hrabrosti za ovakve pjesme, u katalogu Martin Gorea mogla bi odjeknuti poput "Enjoy the silence" ili "Policy of true" na posve novoj razini. Katastrofično nabijena "Ghosts" u laganom i teškom tromom ritmu osjeća se ponovno ona stara čar benda koja je nestala tamo negdje sredinom 90-ih odlaskom glavnog suradnika Rhysa Fulbera i njegovim pokretanjem projekta Delerium koji je jedno kratko vrijeme nadmašio i uspjeh samog FLA. Melodija nosi i vrlo dramatičan tekst s melodijskim prizvukom Pink Floyd, otprilike klasika "Learning to fly".



Naslovna "Echogenetic" se ponovno poigrava dubstepom u tromijoj varijanti poboljšavajući kompletnu sliku benda koji je i nakon skoro 3 desetljeća rada još uvijek spreman za prihvatanje novih žanrovskih utjecaja. U cijelom ovom nizu odličnih pjesama "Exhale" se doima kao dug prošlosti kojeg nisu spretno uspjeli uhvatiti u vrijeme techna ranih 90-ih. Da su tada napravili ovako plesnu pjesmu s bogatim koloritom i trance/progressive detaljima, možda bi zajahali glavnog konja u utrci sa vedetama tog vremena. I onda opet tema o Depeche Mode - "Exo", tromija pjesma otpjevana preko nekoliko vokalnih efekata puna je depresije i specifične darkerske potištenosti, te je nekako najbliskija njihovom DM standardnom melankoličnom popu, dakako s nezaobilaznim Leebovim vokalnim filterima u kojima gotovo svaki stih tretira drugačijim efektom. Interesantno je da pjesma ima dva skoro pa razdvojena dijela od kojih drugi poput Joy Division kaže 'hodamo u tišini, nemamo si što za reći, spavamo i lebdimo' s miomirisom Massive Attack. Pretposljednja "Prototype" je sitni instrumentalni odušak u eksperimentalije s mnoštvo razlomljenih tempova dubstepa kome su udahnuli istraživački duh s osebujnim melodičnim i harmoničnim psycho pristupom od kojeg ne bi trebali odustati. Završna "Heartquake" je ponovno još jedan od kompleksnijih komada isprepleten ambijentalijama i čvrsto nabijenim plesnim tempovima pokazujući veliku kreativnu snagu Leeba i njegove ekipe koja je spremna da obogati svaki trenutak glazbe novim intervencijama i sitnim pikanterijama kombinirajući mnogo toga.



Ovo je ubjedljivo najbolji rad FLA još od vremena njihovih legendarnih radova. Pokazatelj je da Leeb nikad nije odustao od napretka i tenzija prihvaćanja suvremenog ne osvrtajući se mnogo za lamentacijom prošlosti koja je mogla biti i drugačija, daleko uspješnija da je bilo sreće. Danas bi smo umjesto Depeche Mode u Areni možda svi uživali u Front Line Assembly, a ovako kako jeste, možda jedva stotinjak ljudi s ovih područja zna za njih.

Vrijedan album velikog alternativnog benda koji nikada nije odustao od svojeg cjelovitog nadahnuća.

Naslovi: 1.Resonance, 2.Leveled, 3.Killing grounds, 4.Blood, 5.Deadened, 6.Ghosts, 7.Echogenetic, 8.Exhale, 9.Exo, 10.Prototype, 11.Heartquake

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 12/10/2013