Bill Leeb i ekipa poprilično dugo su mirovali. S novim radom nije ih bilo skoro 5 godina, posljednji "Echogenetic" (2013) im je konačno priuštio kakvo-takvo komercijalno zadovoljstvo pronašavši se na USA no.19, ali na Top Dance/ Electronic Album listi, te su u pauzi realizirali treći živi album "Kampfbereit" (2015) sa snimkom koncerta iz 2011. i napravili još jedan soundtrack "WarMech" za video igru "AirMech" (2018). U međuvremenu im se pridružio Jeff Swearengin za potrebe koncerata u funkciji synthova i elektronike, napustio ih je gitarist Jared Slingerland, a klavijaturist Jeremy Inkel je umro 11.I 2018. u 34. godini od astme. Njegov učinak je osim na spomenutom soundtracku zabilježen i na dvije pjesme s ovog albuma - živahnim i poletnim "Mesmerized" i "Structures". Zato su ovaj službeno 16. album napucali punom prepoznatljivom snagom plesnog EBM-a s mnoštvo raznoraznih efekata, psihodeličnih sfera, lucidnim šaputanjima, sablasnošću i paranojama današnjice kada političari kroje svijet u kompleksnim gradacijama otuđivši ljudsko dostojanstvo stegnuvši ga na marginu. Na albumu se pojavljuju i 4 vrsna gosta - Robert Görl (D.A.F.), Jimmy Urine (Mindless Self Indulgence), Chris Connelly (Revolting Cocks, Ministry, KMFDM, Pigface...) i još najveća zvijezda među njima, frontmen Paradise Lost Nick Holmes! A svojevrstan kuriozitet je i pomalo sumnjiva, komercijalno upakirana obrada "Rock me Amadeus" pokojnog Falca s vokalom Urinea na njemačkom jeziku, ali bolje da se u kreativnom aspektu odmah na početku ovaj nenadani presedan 'progleda kroz prste' mada će mnogima 'sjesti' kao najuspješnija i najzavodljivija pjesma...



Materijal je inače zavidne kakvoće s dugosežnim opsegom preko 60 minuta što na momente zapada u dosadu ponekih, laganijih tema u kojima su se oslobodili dubstep manira sa sjajnog prethodnika, ali zato vraški stravično počinje s prve dvije "Eye on you" (s Görl-om na programima) i "Arbeit" (djelomično otpjevana na njemačkom) koje su uz naslovnu "Wake up the coma" (Holmes na vokalu), te "Titl" i "Proximity", a i ostavštinu pokojnog Inkela najupečatljivije i najpotentnije pjesme. Mora se spomenuti da je redovita pažnja druge glave FLA - Rhys Fulbera pritajila onu njihovu raniju abrazivnu sintezu dovevši je u dinamički uređene aranžmane s različitim vokalnim stilovima - Leebov izvitopereni, mnogo puta šaputavi, kiborgski, pa čak i Bowievsko-Bobby Gillespievski (Primal Scream, naravno) glas s mnogo tremola i sablasnih povika daje veliki šarm prozračnosti i zanimljivosti samog pristupa premda neke pjesme ne polete u agresivnost kako bi se očekivalo. Većina pjesama je u srednjim tempovima za đusku, uređene su slojevitim linijama sintesajzera i lepršavih staccata s modificiranim tamnim ugođajem, a k tome su ukrašene u gotovo svakom segmentu zadivljujućim intenzitetom psihodeličnog dekora. Nedavo je i sam Leeb izjavio kako oni kao bend više nemaju pritisak dokazivanja da mogu napraviti kvalitetan album. U ovoj fazi nakon sjajnog "Echogenetic" dozvolili su si slobode da ponešto eksperimentiraju i odlutaju, ali ne predaleko, taman onoliko koliko to sam žanr dozvoljava da sve ostane u plesnom EDM maniru s prepoznatljivim groove i darkerskim cool stavom.

Naslovi: 1.Eye on you (feat. Robert Görl), 2.Arbeit, 3.Rock me Amadeus (feat.Jimmy Urine), 4.Tilt, 5.Hatevol, 6.Proximity, 7.Living a lie, 8.Wake up the coma (feat. Nick Holmes), 9.Mesmerized, 10.Negative territory, 11.Structures, 12.Spitting wind (feat. Chris Connelly)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/05/2019