Nakon prethodnog remek-djela "The Furnaces of Palingenesia" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29394, bezrezervno najboljeg albuma 2019. godine, mistični Francuzi (i samo oni znaju tko još), napravili su čudnovati presedan za koji mi je trebalo mnogo više analiza, razmatranja, a dakako i preslušavanja u donošenju konačne odluke da pristupim recenziji. Usput, ako niste znali, taj album je na mojoj best-of listi za 2019. www.terapija.net/topliste.asp?ID=29841 zaradio čak 800 i kusur 'I like'. Jer, ovo nije onaj Deathspell Omega kojeg poznajemo kao avangardnog i inovantnog black metal benda. Ne želi se ponavljati starim formulama, ovaj je daleko sporiji, atmosferičniji i daleko depresivniji, a može se primjetiti i plesniji, te sadrži nekoliko gostujućih vokala dokazavši da Finac Mikko Aspa s prepoznatljivim krikom nije stalni član već session pjevač. Nagađa se da su ovdje još prisutni Mortuus iz švedskih Marduk i Funeral Mist, te Mikolaj Žentara iz poljskih Mgła, a i još neki, no to bend za sada ne otkriva. Kako god, svi su oni, tko god jesu, odradili odlične role isporučivši dostatno otrovne sekvence.



Album je umjerene dužine od 44 minute sa samo 5 poduljih pjesama od 7 do 12 minuta počevši s najduljom, relativno stilskim standardom "Enantiodromia" (grčki: raskrižje) s uvodnim grlenim mantranjem, sporim post-black tempom ukrštenih staccata i disonanti, a bome i solaža skretajući u rock, te onda ubacivši u jači tempo blizak eksperimentalnom hardcore-punku Black Flag dodavši na završnici i synth/ electro upotpunivši zlokobnu atmosferu. I odmah se uočava da ovdje nema Aspe na vokalu. Potom se prelazi u melodičniji segment "Eadem, sed aliter" (latinski: isto, ali drugačije) koji ima svoje korijene u drugom black valu s teatralnim vokalnim povodnicima u psihodeličnim strukturama, čak i zborskim arijama nalik na staru im pjesmu "Third prayer" (album "Si monventvm reqvires, circvmspice", 2004), iznenađujućim minimalističkim formatima, ponekim urnebesnim blastbeatovima, dinamički korespondiranom aranžmanu u kojeg obavezno ubace i abrazivnu de-kompozicijsku tapetu koja svako malo pokušava izbaciti iz takta kompleksnim poveznicama dobro znanog im slobodnog jamminga jer je sve snimano uživo u studiju tokom ljeta 2021., kako tvrdi izdavač, bez naknadnih nadosnimavanja. Naslovna "The long defeat" je još sporija vožnja kojoj u središnjici pristupa melodičan tremolo, neočekivani atmosferičan elektronski gothic pasaž i klasičan post-black u finišu s dugačkim krešendima i razlivenim krikovima.



S puno kaosa nakićena je "Sie sind gerichtet!" pretvorivši se djelomice u vojnički marš, onu čudnovatu tehničku komponentu za koju uobičajeni death i black bandovi nisu zainteresirani da je istražuju, a zadnja "Our life is your death" je uistinu neočekivani hit, ako se to tako uopće može reći, no daleko više nalikuje na gothic rock/metal no li na tvrdokorno avangardni black. Puna je plesnog 4/4 umjerenog tempa s Joy Division/ The Sisters Of Mercy gabaritima, okey, to je čak i prije Deathspell Omege rabio Blake Judd s Nachtmystium, ako ga niste zaboravili. Povukao se sa scene 2013. u dobi od 32 godine...

Lirika koja je redovito bila iznimno važna tumačenja, ovdje je prilično nejasna u bajkovitom aspektu kao isprepletena tehno-futuristička basna o mudroj i ciničnoj sovi, glupoj pudlici, prevarantskoj lisici, vrani koja može po nekoliko stotina godina živjeti (i srati), te o tamnoj usamljenoj silueti što luta šumom. Čitav scenarij je koncipiran kroz karakterne ljudske osobine i društvene poretke, a uključuje engleski, francuski, njemački, pa i grčki, te latinski jezik. To je sve umjetnički kaotično u alegorijama, sofistikacijama turobnih razmišljanja, melankolijama, žalošću, uznemirenošću i tim 'dugim porazom' čovječanstva estetski crpivši i Goethea u svjetovnim razmatranjima da nije samo filozofska ekstravagancija ili mizantropija duboko razočaranje, a na to ogromna većina rock, metal, punk, hardcore, hip-hop i inih autora nikad ne bi pristala. Ovdje je velika uloga upravo te dramatike postavljene na višlji nivo dešifriranja manipuliranja ljudima u vlastitom samouništenju uronjenog u racionalno poetske figure, bez obzira koliko god da se činile tematski besmislene, užasne, avanturistički degutantne i referentno neugodne. Doima se neobičnom black operom s nekoliko vokalista o sumornom svijetu s pogledom na civilizaciju, čovječanstvo, njegove tehnološke dosege, grubosti i lukave Sotonine čari da čovjek može biti savršen.

Ne, ovo nije nepredvidljivo ludilo i avangardna originalnost francuskih mističnih genijalaca, najnormalniji je i najpitomiji album kojeg su napravili, ali nimalo nema nekih poraznih momenata koji bi ih spuštali iz rakursa odvažnosti, čudnovatosti i nedokučivosti. Sve je tu, samo je glazba umorna, manje znatiželjna, istraživačka, a i nedovoljno nasilna spram njihovih ranijih podviga.

Naslovi: 1.Enantiodromia, 2.Eadem, sed aliter, 3.The long defeat, 4.Sie sind gerichtet!, 5.Our life is your death

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/05/2022