Još jedni od vrlo rijetkih enigmi u glazbenom show-bizu, black metalci iz Poitiersa (oko 80.000 stanovnika), takoreći provincije okruga Nouvelle-Aquitaine na zapadu Francuske (100 km od Biskajskog zaljeva, veći grad je Nantes, 150 km sjeverozapadno) su amblematično nastavili čudnovatim putešestvijama koje su odavno raskrčili The Residents. Ali, dakako, na drugačiji način. O bendu se ne zna ništa sigurno niti tko su članovi, mada se zasluge za vokal pripisuju stanovitom liku pod nazivom Mikko Aspa koji uz sebe ima gitaristu Khaosa i basistu Hasjarija (navodno Christian Bouche). Ne davaju interviewe, nemaju facebook stranicu i nema niti jedne njihove službene slike, a nikada nisu održali niti jedan koncert jer smatraju da nisu prikladni za ono što prenose i govore njihovi tekstovi! S pravom su postali kultni bend (osnovani su 1998.), nanizali su 7 hvaljenih albuma u underground krugovima, a nakon drugog "Inquisitors of Satan" (2002) krenuli su u raščišćavanje terena oldshool blacka norveškog dvojca Darkthronea s kojime su bili nadahnuti i počeli koristiti eksperimentalne i avangardnije metode komponiranja. Da budemo točni, dali su tokom 20 godina karijere samo dva interviewa - 2004. kad su objavili taj prekretnički treći album "Si monventvm reqvires, circvmspice" i taman uoči ovog, a ima podataka da je još 2018. Tobias Forge iz benda Ghosts sasvim slučajno izvalio u jednom razgovoru kako je novi producent benda i synth-majstor Franck Hueso iz Carpenter Brut, pa sad, promislite o tome... Čudnovati jesu i vrlo devijantni, ali i namjerno usmjereni, no da li zbog ignoriranja čistog biznisa koji im se širom otvara ili zbog vlastitih umjetničkih uvjerenja da su, možebitno glavna duša i srce Sotone na ljudski način, hm? I zašto bi Sotona upravo baš njih izabrao za svoje poslanike? Jer on baš i ne izabire marginalce, njemu su bitniji vladari, lider, vođe, manipulatori, političari, ajde, de i književnici i glazbenici i umjetnici različitih profila i novinari i svatko što ima doticaj s širokim pučanstvom od coca-cole do levi's, trendova i medija. Tu je on najjači stvarajući prividnu romantiku i iluziju nade za nešto puno bolje.

Ad arma! Ad arma!: (onemogućeni komentari na youtube!!!!)



Sotona je mudar, lijep i zavodljiv isto kao i Bog. Nekoć je bio prikazivan sablasno, no pojavom masovnih medija 20. stoljeća postao je takoreći, oportunist, svakodnevna pojava u nepravednim zakonima, neizvršenim naplatama, raspuštanjima firmi, raspadanjima država, sjebanim životima, a u ratovima je uvijek prisutan isto kao i Bog koji se, kako je Nick Cave rekao, odrekao Zemlje jer ne intervenira onda kada je potrebno. Lako je reći da Zemljom vlada Sotona, a to tako proizlazi iz ogromno dugačkih tekstova ovog benda čije stihove valja podrobno razmotriti. Monumentalno su složeni poput proglasa svim Zemljanima o učinku njihove percepcije na ponašanje, kulturu, slobode, doživljaj, emocije, radost, sitna zapažanja, obitelj, zakone... Ako mislite da ovdje ima klanja i krvi do koljena - nema. Ovi tekstovi benda su sablažnjivo točni, bez nekakvih refrena i repetirajućih 'pop' poštapalica prikazivajući govor i mišljenje glavnih Sotona u ljudskoj današnjoj civilizaciji, no počinje značajnim uvodom, kratkim sludge-blackom "Neither meaning not justice" i laganom The Cure-ovskom odjavom "You cannot even find the ruins..." koje je stihovima isklepao uobičajen čovjek: 'ovaj svijet nema ni smisao ni pravdu' i 'sjećanja su izbrisana zbog previše ljubavi'. Sotonu jebe ljubav. Kad se ljudi vole, a on voli mržnju koju podastire evidentnim lukavim provokacijama o materijalnom bogatstvu u idealnom vremenu nove epohe preobražaja civilizacije koja pokušava suzbiti individualno i pretvoriti ga u sveprihvatljivo. Njihovi tekstovi su programatski o 'new world order' (Herbert George Wells) nalik na George Orwellovu "1984" i puni su suptilnih istina, ne onih pisanih iz njegovog rakursa 1949. kad je bio impresioniran utopijskim besklasnim društvom komunizma, odakle je i došao Big Brother i soba za ispovjedanje, kontrola mozga, misli, ponašanja, skup određenih radnji i futurističko idealne društvene zajednice. Tekstovi su stvarna fikcija i fakcija današnjice. Kad sam ih pročitao što to pjevač vrišti (ima ih na bandcamp-u benda), zapanjio sam se. Čisti program političkih uvjerenja o nekom budućem boljem vremenu bez imalo ulizivanja i prilagođavanja. Jebeno su direktni, ne okolišaju i ne prilagođavaju se, a duga su tema za raspravljanje poput Joy Division koje, na svu sreću, sva audijencija alternative mora imati u malom prstu. Samo s razlikom što su ovi tekstovi kurentniji, politički i puno jasniji bez ikakvih poetsko-romantičnih satisfakcija, jer, kad se kaže 'mi ćemo vam dati slobodu od slobode.../ dovoljno hrane za vaše nezadovoljstvo' ("The fires of frustration"), ' vaš revolt protiv besmislene patnje neće ostati bez odgovora, dat ćemo vam značenje i odgovore' ("Ad arma! Ad arma!") ili 'jedino istinsko zlo je nada' ("Absolutist renegeneration"), odna je jasno da se radi o kompletnom političkom pamfletu politički izrežiranih citata s kojima se oblikuje život onih normalnih glasača, vjernika i ogromnih milijuna, a i milijardi istinski zavedenih što imaju predodžbu da će dragi Bog riješiti ovo sranje na Zemlji. Neće. Odrekao se odavno, još otkako je Mojsiju dao 10 zapovijedi Božjih, a ima tome puno stoljeća, sve kao obrazovni alat kojeg ljudi i nisu baš puno fermali. Temelj društva je zakon koji se neprestano mijenja, a zakon stalno drži bodež i oštricu na svako neslaganje, te tako čini skulpturu svojih robova zavitlavajući da čini oslobađanje od frustracije i robovlasničkog sistema.



Nitko na vlasti i u medijima ne može ono vaše dobro pretvoriti u krvožednost bezrazložne fikcije 'idealnog svijeta' da se pretvaramo kako imamo 'mir u srcima' kojeg nemamo. Svi smo robovi, kotači, remenice, karike i žrtve političko-vjerskih ideala narastajućeg trenda koji potčinjava slobodu u čast odreknuća odgovornosti, a tu je glavna karika. Kad se oslobodite odgovornosti i kad vaš život uzme neko drugi (Satana ili Bog), vaša ljudska priroda je nestala. Sva tama koju ovaj album prikazuje je jako dobar odnos te mučne indoktrine - živih ljudi na vlasti koji ništa dobro ne rade za svoje narode, Sotone i Boga, kao religijski omeđenih krajnih granica. A sve je iznad nas i ništa nismo u mogućnosti napraviti. Osim promjeniti percepciju i na trenutak se osjećati konačno slobodnim.

Znam, to nije lako, pogotvo ne uz ovakvu glazbu Deathspell Omega koji su uspjeli napraviti i najjednostavniji, a i vrlo avangardan metal album protkan ambijentalijama, synthovima i što je glavno čudo, niti jedan udarac bubnjara nije blastbeat. Baš me zanima tko je bubnjeve ovdje odlupao (svaka čast), a gitare su staccata, skoro da i nema riffova i solaža. Sve funkcionira savršeno dobro, eksperimentalno, psihodelično i neurotično na toj potrebnoj razini 'brand new'.

Koga zanima, poslušati će i promotriti. Remek-djelo.

Naslovi: 1.Neither meaning not justice, 2.The fires of frustration, 3.Ad arma! Ad arma!, 4.Splinters from your mother's spine, 5.Imitatio dei, 6.1523, 7.Sacrificial theopathy, 8.Standing on the work of slaves, 9.Renegade ashes, 10.Absolutist renegeneration, 11.You cannot even find the ruins...

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 06/07/2019