Album koji traje poput polovice Minor Threat diskografije? Treba biti oprezan s time. I s ludilom Black Flag u doba Henry Rollinsa. To nisu bili uobičajeni punkeri i hardcoreaši poput Jello Biafre i Exploited, bili su udareni prirodno, takva ih je majka-scena točno naciljala da svoj ekspresivno-ubilački naboj istovare od 1979. do 1987., i to je bilo to. Niti dana, mjeseca i godine prije ili poslije.

Najmanje 30 godina kasnije, pojavljuje se ovaj pulski hardcore-punk bend revalorizirajući staro stanje svijesti, neophodno za razgibavanje i revitaliziranje iskonskog hardcore-punka koji je po mom skromnom sudu nadmašio i same pokretače kad su mnogi neuredni, bezobrazni, mahom šašavi, redovito pijani i zdrogirani predstavnici prvog-drugog vala glavom probijali zidove u socio-političkom busanju između Hladnog rata i velike ekonomske krize kapitalizma što je stupao u tranzicijske procese. Pakost je to bila gadna i opravdana. Street, skate, oi!, nonfikitvno, ponekad nadrealno i nestvarno, kako god, tada su se stvarale glavne smjernice budućih podžanrova. U dva navrata je naš suradnik Joks pisao o ovome pulskom bendu www.terapija.net/koncert.asp?ID=24000 i www.terapija.net/koncert.asp?ID=22880 iskreno zamjerajući na činjenici da nije napravo i recenziju albuma, a tada je bio odličan "Wasted Kids", još daleke 2016. godine. Evo, s punih 5 godina pauze stigao je ovaj novi biser aludirajući po uvodnom "Intro (CCM)" da je moguće živi zapis, ali ne, nije. Posuđenica je talijanskog benda Cheetah Chrome Motherfuckers iz Pise s njihovog koncerta održanog 1986. u San Franciscu, a djelovali su upravo u spomenutom periodu od 1979. do 1987., te su bili suvremenici D.O.A., Butthole Surfers, Crass, Subhumans, Negazione…, a sve je to itekako utkano u izraz ovih Puležana. Točnije, to su sumanuto kratke pjesme u prosjeku po minutu i desetak-dvadesetak sekundi gdje se iskrca sve ono sadržajno bitno - urnebesni tempo bubnjara Dead Teda, kompleksni basovi Triggerika, raznolike vratolomije gitarista Draculija koje nisu samo našpanani riffovi nego i mnogo solističkih sekvenci (sjetite se Greg Ginna, Black Flag), te opičeni grleni screamo frontmena Sunnyboya čiji su tekstovi na engleskom još ponajveća injekcija i potencija za konzekventne učinke na svjetskoj sceni.



Pjesme su razvijene u adrenalinske eksplozije već nakon samo par sekundi bježeći glavom bez obzira da ne zapadnu u konvencionalni punk stvarajući kaotične i snažne konfuzije s ubjedljivo raznolikim fasadama, a koncept je točno usmjeren na ono što danas mnogim, takozvanim punkerima i hardcoreašima manjka - punk kao filozofija života, pogled na socio-politička i društvena, te i individualna zbivanja, a s time nema zajebancije stvarajući samoinicijativne zakone i pravila. I sva sreća što je to tako, drito u glavu, često i eksplicitno s mnogo opravdanih psovki svakodnevnog govora, neušminkano i nezataškano nekakvom samocenzurom počevši o političarima što govore, zvuče i izgledaju kao sranje, ali se tako ne osjećaju ("No words"), nastavivši verbalnim lažnim obećanjima 'pišanjem u vjetar' ("Pissin' in the wind") obrativši se i na hedoniste što svoja prividna spasenja nalaze u sintetičkim opijatima ("Brain damage"). Ima i konstruktivnih proglasa iz sušte opozicije prikazane da ne pada i ne prati maskirane parade lažnih portreta i političkih žrtava ("We're not cool"), nezaobilaznog sukoba s plaćenicima i dušebrižnicima ("Fuck tha police", nije nikakva obrada), kritike upućene novim punkerima koji se tehnički razmeću fancy modom koristeći ovaj žanr za nešto u čemu samo vole sudjelovati - 'tužno je što djeca ovih dana nazivaju punkom' ("New age sucks")… Metaforički nimalo slučajno nazvana "Republic of Corruptia" žučno razglaba o sistemu, državi, korupciji, kapitalističkim noktima zabijenim u ljudske vratove, općoj bijedi, besperspektivnosti i javnim pozivom na linč i spaljivanjem 'ove usrane rupe do temelja'.

Završnica ovog kratkog rada je individualni rezime današnjice s gostovanjem Bojana Jukića na pratećim vokalima u jedinoj s hrvatskim stihovima ("Drugačiji od svih") i (polu)naslovnom "Total mess (Trijo Porkodijo)" smještenoj u sobičku punom nereda s obješenom jaknom na vratima. Jasno, nimalo optimistično, ali dosljedno žanru, potpuno ljutito, bijesno i ogorčeno, nadahnuto istinom s podešenim 'litanijama' cinizma, socijalizacije i iskrivljenog humora što po svemu sugerira i kritizira aktualne probleme.

Naslovi: 1.Intro (CCM), 2.No words, 3.Pissin' in the wind, 4.Brain damage, 5.We're not cool, 6.Fuck tha police, 7.New age sucks, 8.Stampedo, 9.Republic of Corruptia, 10.Drugačiji od svih, 11.Total mess (Trijo Porkodijo)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/01/2022