Nakon neviđene marketinške youtube kampanje s najprominentnijim akterima suvremene punk scene kao što su Frank Turner i Andrea Šušnjara iz grupe Magazin, torpedaši su nastavili sa svojom operacijom organiziranja premijernih nastupa poznatih imena svjetskog punka. Ove subote na red je došao beskrajno utjecajni Poison Idea koji postoji od 1980. a iza sebe ima desetak punih albuma i barem još duplo singlica i EP-a. Podršku su im pružali pulski Sick Crap i Pasmaters, kao i zagrebačke Kurve. Tek tamo negdje oko pola 11, Sick Crap se prvi penje na binu. Točnije, samo 75% benda, jer pjevač ostaje na parteru kako i priliči ovim štovateljima Rich Kids on LSD kulta. Na samom početku, publika ostaje u širokom polukrugu, polako se puneći i približavajući bendu, pa je moshanje počelo tek na trećoj stvari. Kako sam u prošlom reportu o njima napisao, njihovo je prirodno okruženje manji prostor poput Grey Rooma, gdje najviše do izražaja dolazi eksplozivna snaga njihovog skaterskog pristupa hardcore punku. Također, zapala ih je nezahvalna zadaća otvaranja koncerta, zadaća koju su oni u potpunosti ispunili, ali dojma sam da bi ljepši kaos bio da su svirali kasnije. Što se može, staž i geografska lokacija su vjerojatno ipak bili presudni u slaganju line-upa. Nije da je to Sick Crap previše opterećivalo, oni su došli predstaviti svoj novi materijal Wasted Kids i napravili su to kako se i spada. U jednom trenutku su pokušali pozvati publiku na circle pit, koji nije bio dugog vijeka. Pridružuje im se sugrađanin Shadow MC na zajedničkoj stvari "Where Are We" pri čemu nisam mogao a da ne povučem paralelu s Moscow Death Brigade. Do kraja nastupa izredala se čitava sila frendova benda na mikrofonu, pjevalo se o našem sisatom Reaganu, pivčuzi, skejtanju, surfanju, hardcore punku i antifašizmu i to sve u trojezičnoj englesko-hrvatsko-talijanskoj varijanti. "Pula hardcore", lokalpatriotsko otvaranje novog albuma izdvojio bih kao vrhunac nastupa, a himnični "Mai" kao svoj osobni favorit. Slijede njihovi sugrađani i mentori Pasmaters. Ovoga puta u punoj postavi, ne puno mlađoj od headlinera, za razliku od koncerta prije godinu i pol na Noći bijelih anđela. Otvaraju nastup ubojitom "Hardcore", nastavljaju s "Na posljednoj moždanoj stanici", pa opet novija "Lies" Atmosfera je uzavrela, razularena publika divlja, a jedan obnaženi curetak odlučuje imati svojih pet minuta slave, pet minuta koje će se rastegnuti do kraja koncerta. Pasmatersi baražnom paljbom ispaljuju hitove iz svojeg redenika po publici koja ih dugo već nije gledala u Zagrebu, pa su apetiti porasli. "Noia", "Trio", "Euforia" pa po drugi put "Hardcore" gdje se pridružuje vokal Sick Crapa pri čemu dolazi do provale i erupcije energije. Ne bi to bio Torpedo koncert bez naglašene antifa spike, pa je iza bendova stajao transparent Antifašističke akcije (osim na Poison Idea, taština je taština). Do kraja nastupa Pasmatersi su obradili još "Mali svijet" od Solunskog fronta i "Crni snijeg" od Generala. Završavaju s "Koji kurac?" što je otprilike reakcija na to što iz nekog razloga ne sviraju svima omiljene "Dane kiše" i "Povratak". Ne želim se upustiti u kojekakve špekulacije, ali moguće da su to premelodične stvari za tvrđu i bržu hardkorpankčinu kojoj su se, eto, više odali posljednjih godina. Nakon Puležana došao je trenutak za lokalne momke iz Kurvi (ovo čudno zvuči). Miljenici zagrebačke publike imaju i novog bubnjara kojeg su ovom prilikom predstavili. Njihova osebujna interpretacija punka koju nazivaju "galopirajući d-beat rock'n'roll" ispunila je prostor Attacka ljudstvom i masnim rifovljem, a teško ju je zamijeniti za nešto drugo. Osim novog bubnjara, od zadnji put se nije mnogo toga promjenilo. Na set-listi se našlo istih deset pjesama, brzih i podebljanih bluzastim glazurom. "Svi u napad", "Duh u boci", Trgaj stranice" i, ko bi rekao, "Sviraj pank" koju su morali dvaput odsvirati na zahtjev publike. "Ravno u srce" daje koji trenutak da se dođe do zraka, a onda "Sretni dani" i "Mi, budućnost". Što se tiče atmosfere i publike, kaos samo takav, standardna popratna pojava na njihovim koncertima. Piđama party, prolivene pive i punk. Ipak, dojma sam da je zadnji nastup s Problemsima bio mrvicu divljiji, ali, uzevši u obzir promjene u postavi, blage oscilacije su očekivane. Nakon podulje stanke tokom koje su razum i soposobnost rasuđivanja otišli tamo negdje daleko, a pred naletom pretežito ch3ch2oh molekulskih vandala, na stejdž napokon dolaze Poison Idea. Prije dvije godine su trebali svirati na Monte Paradisu, ali su taj nastup otkazali zbog infekcije Jerryevog stopala. Baš prije nekih godinu, oko Prvog maja su pak svirali u Ormožu, za što sam msilio da će biti možda zadnja šansa da ih se vidi uživo. Krivo. Tada je bilo jasno da nisu baš u naponu snage, Jerry A je sve mršaviji, a bez Pig Championa nije to to. Svejedno, autore takvog remek-djela kao što je Feel the darkness treba vidjeti ako ništa drugo onda iz nekakvog respekta, pogotovo još ako su prvi puta u Hrvatskoj. Klub je bio ispunjen taman toliko da bi možda još samo Pig Champion stao, laka mu zemlja bila (kad on već njoj nije bio). Njihov nihilistički i auto-destruktivni odnos prema životu uzeo je svoj danak, što se na njima i fizički prilično vidi. Počeli su s mazohističkom "Punish Me", našla se je tu i "Crippled Angel" s albuma Blank Blackout Vacant "Me + J.D." "Cold black afternoon" i "Bog" sa zadnjeg albuma Confuse and Conquer. S Kings of Punk su svirali "Cold comfort" , "Cop an attitude" "Out of the picture"i "Made to be broken" a "The temple", "Romantic self-destruction"i "Marked for life" s War all the time. Daleko od toga da je dotad publika bila mirna, ali kad je počela "Just to get away", netipična pjesma za njih o američkom snu i eskapizmu tek je onda počeo pravi kaos. Šake, noge, glave, sise lete po zraku kao da ne postoji sutra. "Hangover heart attack", "Taken by surprise" i "Plastic bomb" prati isti stupanj kaosa, lik zakrvavljenog lica se baca sa stejdža, kao da se ukazuje duh Darbya Crasha. Spomenuta obnažena cura ne želi sići sa stejdža nego inzistira na samopromociji pa na kraju završava bačena u masu. Pivo pršće na sve strane, u oči i nos, a udarci i padovi se nizaju jedan za drugim. Njecu su slomili nokat, ovlašten sam da kažem. Jedan od osobnih favorita "Alan's on fire" je priča o čovjeku koji se samozapaljuje u inat cjeloživotnom iskorištavanju od svojih ukućana, što je rana još uvijek ne sasvim zacijeljena unutar kruga Medike. Drugi favorit, "The Badge", nisu svirali ali zato jesu "Motorhead" u Lemmyevu čast s kojom su i zaključili ovaj, na kraju krajeva, uspjeli eksperiment. Jest da su veterani i da su miljama daleko od bilo čega nalik straight-edge fizičkoj formi, a i sam je Jerry A u jednom trenutku rekao nešto u stilu da bi mlađi pankeri trebali pomagati starijima, ali činjenica je da je na kraju ispalo kako after-party nije bio toliko after koliko je koncert ispao kao pre-party afteru. Skoro. Možda da su se ubacili Concrete Wormsi kao dodatna predgrupa kad su već svirali dan prije u Ormožu opet, bila bi puna šaka brade. Andreje Šušnjare također nigdje nije bilo, što je ogromna šteta, jer je propuštena prilika da se njezinim pridruživanjem bendu oformi zabavnjačko-nihilistička pop-punk atrakcija pod imenom Boyzone Idea. Srušio bi se svijet. Ovako su očekivanja ispunjena, ali više zato jer nisu bila sad ne znam kako velika nego a ne zbog samog nastupa ostarjelih mračno-zajebantskih Portlanđana. Da nije bilo divlje balkanske publike, ovaj njihov koncert ne bi previše odskakao od prošlogodišnjeg ormoškog.
Nadam se da organizatori nisu završili preduboko u minusu, cijena karte i poprilična posjećenost sugeriraju pozitivan ishod. U šestom mjeseci vraća se Oi! u formi francuskih Horse Controle, a tko zna koji će stanovnici crvenog tepiha dotad uskočiti kao marketinški support.

joks // 18/04/2016