Nema nikakve sumnje, 2021. je velika godina za Abiotic. Nije ih bilo 6 godina, nakratko su se rasturili, a onda umjesto jednog objavili dva albuma. Prvi od njih "Ikigai" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30421 izašao je početkom godine i uključivao je čak 6 gostiju na vokalima, a ja sam preducirano poželio da se ne bi trebalo čekati još nekoliko godina na potvrdu veličanstvene forme. Izuzetno sam se obradovao ovom nenadanom izdanju, ali ustvari je riječ o njihovom prvom EP-iju iz 2011. s kojim slave desetogodišnjicu rada, a na ovome remakeu su napravili i doličan presedan: uz 7 originalnih pjesama dodali su i dva bonusa, do sada nikad realiziranu "Mutation" i novu verziju "Vermosapien" s kurentnom postavom detaljizirajući što se promjenilo u njihovom izrazu u proteklih 10 godina. "Mutation" je također nova pjesma na kojoj su ponovno pozvali stare frontmene Dickie Allena (Infant Annihilator) i Ray Jimeneza (Acaedia), a po mišljenju samog benda, to je najteža (a dodati ću i najsporija) stvar koju su do sada napravili s tim spojem dva ponovno sjedinjena okrutna vokala uz, zamislite samo, pratnju klavira u dva intervala, huh.



U to vrijeme svirali su tehnical death koji se uvelike razlikuje od progressive deathcorea s kojime su se ustvari i proslavili. Na tom početku karijere neki su im spočitavali da mješanje intelektualne, tehnički potkovane glazbe s retardiranim ispuhavanjima nema smisla, čak i to da je izvorni EP nejasna granica između deatha i deathcorea samo banalna težnja friškog benda za dokazivanjem bez nekog zabavnog tona, te da u njemu nema ničega posebno vrijednog pažnje osim da ostavi dojam grozote. Jest, ima istine u tome, međutim ponovno ga preslušavati nakon punih 10 godina povlači sasvim drugačije reference. Naime, već tada su im gitare imale djent usklik nepravilnih montažnih kvarova s posebnim atmosferskim trzavicama nastojeći temeljne melodije ubaciti u namjerno iritantno zveckanje kreni-stani sukladno s lošijom produkcijom u jednodimenzionalnom smjeru kojeg su mahnito, a i sasvim neočekivano u naslovnoj "A universal plague" prebacili nakratko u svemirske fikcije, a potom u neshvatljivi skok ka Pink Floyd rocku. Doduše, Floydi nikad nisu bili niti najmanje žestoki, a niti im je to priroda letargije dozvoljavala, ali kaotičnost vremena redovito pokazuje nenadane fluktacije.



Nadalje, najneobičnija završna "The graze of locusts" točno u 49. sekundi ima kratak i posve zbunjujući revijalni umetak u trajanju od 17 sekundi kojeg moguće nitko tada nije doživljavao smatrajući nekakvom sampliranom produkcijskom greškom. Ma kakvi, nije nikakva greška: ponavlja se i u 3.50 s tim čudnovato raspoloženim gothic-noir horror blastom što posve odudara u općoj abrazivnosti. A razlika između originalne i nove verzije "Vermosapien" je poprilična: nova ima gitaru s 8 žica postaravši se i za užitak utjecaja Thorendalovih majstorija (Meshuggah) jer si gitaristi Mendez i Matos nisu mogli dopustiti takav luksuz, a odmah se i kompletan aranžman pretumbao u kome se točno osjeti koliko je bend drastično napredovao u svirci i samoj tehnici baratanja mada niti original nije kaskao za tehnical postulatima.

Ovo je vrlo vrijedan materijal koji pokazuje dva lica vrsnog benda što je već na samom početku karijere istinski stremio k avangardnim zahvatima, a zna se, svaki takav pokušaj obično biva neshvaćen, obezvrijeđen i degradiran. Vratili su ekstremnoj metal sceni milo za drago - evo poslušajte ponovno što smo radili kada nas niste shvaćali i komparirajte to s današnjim napretkom. Istina, mnogima se i dalje gadi obadvoje jer kompletno odudara od standarda, a da nije tako, bend ne bi bio ovako originalan kao što jeste.

Naslovi: 1.Metamorphilia (inst.), 2.Vermosapien, 3.A universal plague, 4.Conquest of Gliese, 5.The singe, 6.Exitus (inst.), 7.The graze of locusts, 8.Mutation, 9.Vermosapien (2021)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/12/2021