Progressive deathcore ne bježi mnogo od progressive deatha, ali je zato spram njega poprilično rijetka brutalna zvijerka. Muzičari u njemu moraju biti vrsni i koncizni, a ovaj peterac iz Miamija što se umnogome personalno izmjenio od početka karijere 2010. prvotno se bavio tehnical deathom na prva dva albuma "Symbiosis" (2012) i "Casuistry" (2015) da bi na ovome trećem toj tehničkoj spregi dodao i kompleksne aranžmane što naizgled možda djeluje da su maksimalno zapetljali i zakomplicirali vlastiti stil, ali baš i nije tako. Znaju oni jako dobro svoj zanat mada su od originalne postave ostali samo gitaristi Matt Mendez i Johnathon Matos. Frontmene su mijenjali triput, Travis Bartosek je s njima po drugi puta, basistu samo jednom (Killan Duarte je od 2018.), a bubnjare čak pet puta; najfriškiji je Anthony Lusk-Simone (od 2019., inače član Pathogenic i ex-Coffin Birth). A i bend se zbog financijskih poteškoća rasturio 2016. jer im nije išlo bajno objavljujući za Metal Blade gdje su trebali biti glavne stjegonoše, pa ponovno okupio 2018. Pomalo je i žalosno da ovakva tehnički i koncizno dotjerana glazba nema osobito visok rejting u publike kojoj je vjerojatno ovakva stilizacija pretjerana, a možda i arogantna, no to su sada ukusi, doživljaji, stavovi i percipiranje u pitanju zašto gro publike istom mjerom ne doživljava operu kao vrhunski glazbeno-vizualni spektakl nego kao dosadno i većinom nerazumljivo, prepotentno štivo za slušanje. Ovaj treći album se oslanja na prethodni, uronjen je u mračniju atmosferu sa sporijim prekidima, tehnički je sjajno odigran na temeljima deathcorea i balansira mekše progressive dionice s jazzy elementima spram ekstremnijih što se odmah uočava u naslovnoj samurajskoj temi "Ikigai" koja putuje do Japana i nazad nadograđivajući mahnite i brze napade s manirom novijih Gorguts i sličnih bendova koji su uspjeli pomiriti progressive s tehnikalijama. Sporiji tempovi možda i nisu za ljubitelje deatha ili metalcorea, te u tom aspektu neće puno dobiti, prije bi se reklo da ljubitelji klasičnog izričaja jedva čekaju ili bi najradije 'izrezali' takve dionice kojih ima u izobilju, no onda bi se i izgubio taj kompleksni pristup ka glazbi.



Svestrana vokalna izvedba između grlenih režanja i visokih tenora poznata je Bartosekova domena; on intenzivno šamara u svakoj pjesmi moćnim glasom, pa je pomalo i neobično što je bend pozvao još tri gostujuća grla za duete u pjesmama "Smoldered" s Chaney Crabbom (iz Entheos), "Souvenir of skin" s Trevor Strnadom (The Black Dahlia Murder) i "Grief eater, tear drinker" s Jonathan Carpenterom (ex-The Contortionist), a također je ugostio i još 3 glazbenika za pjesme "If I do die" (gitarist Brandon Ellis iz The Black Dahlia Murder), "Her opus mangled" (basist Jared Smith iz Archspire koji je odvaljao fantastične solo dionice u rangu Thesselinga, bivšeg fretless majstora Pestilence ili pokojnog Mick Karna) i "Horadic cube" (gitarist Scott Carstairs iz Fallujah), ali sve je to u opsegu poboljšavanja pristupačnosti, da se ne kaže i dodvoravanja publici dotičnih, mahom popularnijih bendova. Nešto su fakat morali poduzeti, pa ovakav potez i nije nimalo loš jer materijal ima štošta toga za privući obožavatelje sa svake strane death i 'core' spektra.



Iako su neki raniji elementi i dalje prisutni, evidentno je da bend nakon 6 godina diskografske pauze žudi za daleko transparentnijim rejtingom ne nasukavajući se po oštricama jednoobraznih kalupa: mekani instrumentalni uvod "Natsukashii" uranja u japanski tradicijski svijet, a onda epskim i folklornim motivima izraženim primjerice u "Covered the cold Earth" šara fabulom gordih samuraja u gotovo svim pjesmama stvarajući superiorno moćan zvuk s puno disonanti i sirovom energijom, a ponegdje i djentovima, kao i prozračnim dionicama poput teme "The wrath". Bijesom opaljena, spomenuta "If I do die" ima i opresivnu atmosferu kojoj je baš Ellis iz The Black Dahlia Murder dao snažan pečat, a kako album odmiče, jasne su i visceralne melankolije samuraja s istovremenim nasiljem, neprekidnim izmjenama i snažnim kontrastima između epike i apokalipse, košmara i romantike, te duhovnosti, metafizike i fantaziranja. Sam naziv albuma potječe od samoubilačkih sklonosti nekadašnje hrabre i neustrašive japanske vojske, njihovog creda da su greške neoprostive, ta da se u svakom trenutku mora biti dosljedan etici i poštenoj borbi. A to danas skoro da više i ne postoji.

Abiotic su se vratili s odličnim albumom i impresivnom listom gostiju, iako su im i prethodni radovi bili sjajni, ovime su definitivno potvrdili nevjerojatnu kvalitetu i još malčice se podigli na ljestvici brutalnih bendova koji rade promišljeno, inovantno, a i avangardno unapređivajući dosege koje će teško dohvatiti uobičajeni death i 'core' izvođači. Album koji zasigurno već sada može stajati na vodećim best of listama 2021. godine. I nimalo nije 'težak' za slušanje. Pitak je i nenametljiv, mada agresivan i bučan u perfektnoj produkciji kojoj se samo može reći 'hvala' što ovakav bend i dalje egzistira. I treba im držati oba palca gore da nastave ovako kvalitetno i kreativno. Pa makar čekali još narednih 6 godina za 10-11-12 novih pjesama koje se uistinu rade mjesecima.

Naslovi: 1.Natsukashii, 2.Ikigai, 3.Covered the cold Earth, 4.Smoldered (ft. Chaney Crabb), 5.The wrath, 6.If I do die (ft. Brandon Ellis), 7.Souvenir of skin (ft. Trevor Strnad), 8.Her opus mangled (ft. Jared Smith), 9.Horadic cube (ft. Scott Carstairs), 10.Grief eater, tear drinker (ft. Jonathan Carpenter), 11.Gyokusai

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/02/2021