Objavljen u vrijeme new-wavea i new-romanticsa, prvi solistički album Donalda Fagena je ujesen 1982. bio neočekivano modernistički hrabro i lucidno djelo kakvo je djelomice najavljeno na nezgrapnom pop radu "Gaucho" njegovog matičnog benda Steely Dan 1980. nakon kojeg će zbog saobraćajne nesreće 1981. u kojoj je Fagen smrskao nogu pauzirati punih 20 godina. Premda je "Gaucho" uz ranije realizirani "Aja" (1977) pokupio ponajbolji komercijalni učinak, njegova tanka i porozna skretanja u pop sfere ostavila su brojne fanove kiselih lica, a ta nenadana saobraćajka, pokazati će se pozitivnom jer tko zna u što bi se stil benda pretvorio pod opravdanom najezdom new-wave trendova koje nisu, htjeli ili ne, mogli zaobići, ali kao takvi im nikako nisu osobito pristajali. Pošto se ekipa rasturila, Fagen je samostalno mjesecima stvarao ovaj prvi individualni album nadahnut povratkom u vlastito djetinjstvo tokom 50-ih i 60-ih godina proživljenog po predgrađima New Jerseya gdje se često selio s roditeljima vječito uz sebe nosajući tranzistor na kome je u noćnim satima slušao DJ programe s jazz repertoarom, a kasnije i prve pionirske emisije rock and rolla. Album je snimao gotovo godinu dana po različitim studijima između New Yorka i Los Angelesa, a bio je jedan od tada rijetkih primjera u kome je zahtijevao isključivo digitalnu tehniku. Čak su demo trake urađene uz synth i ritam mašinu, a snimanje se odvijalo uz rane kompjuterske programe. Kako je ta tehnologija bila tek u nastajanju, a dolazila je iz Europe (Njemačka i Engleska), perfekcionizam kojeg je tražio često je nailazio na sukob s glazbenicima i tonskim inžinjerima, no unatoč tome, album je srdačno prihvaćen i od publike i kritike. Svi su bili jednoglasni da je kad-tad moralo doći do drastičnih stilsko-žanrovskih promjena, a primjerice tada pokrenuti MTV je danonoćno vrtio spot "New frontier" koji se u određenu ruku smatrao produžetkom new-wavea zbog štreberskog tinejdžera koji mami djevojku u privatno dvorišno sklonište.



Pa ipak, u konačnici, "The Nightfly" je bio logičan nastavak Steely Dan s odriješenim autorskim pristupom u kome je za razliku od ironičnih tekstova bivših kolega daleko više otišao u intimnost, dječačku nevinost i striktnu fokusiranost bitnog perioda početka Hladnog rata. Tako je uvodna reggae pjesma i singl "I.G.Y." posvećen 1957., a odnosi se na 'international geophysical year' (međunarodnu geofizičku godinu) kada su se okupili znanstvenici na simpozijima o solarnoj energiji, transatlanskim tunelima, svemirskim postajama i atomskoj opasnosti, a on se kroz pjesmu prisjeća da je bio očaran izgledima velike i optimistične budućnosti.



"Green flower street" je pak podsjetnik na jazz standarde koje je obožavao, a u "Ruby baby" zbori da je neprekidno slušao nekoliko istih ploča kako bi potpuno upio razdoblje prije beatnika, a neposredno nakon 2. svjetskog rata s obzirom da je rođen 1948. godine. Također idealizira i prve srednjoškolske dane i ljubavne romanse u "Maxine", a naslovna "The nightfly" u svome kompleksnom pristupu prožima kasnonoćne radio DJ-e koji se nadmeću što luđim telefonskim pozivima zataškavajući vlastitu samoću. I još malo bossanove, svojevremeno iznimno popularne u ranim 60-im čuje se u "The goodbye look", a iz vlastite židovske tradicije, Fagen se metaforički obratio u završnoj "Walk between raindrops". Iako je album u toj originalnoj varijanti provlačio daleko više jazza od Steely Dan uz pripadajuće new-wave, pop i funk reference, s kojima je bitno utjecao na nadolazeći val jazz-rocka i jazz-popa The Style Council, Joe Jacksona, Carmel, Stinga, China Crisis, Sade, Working Week, Everything But The Girl, The Blow Monkeys, Matt Bianca, Simply Red, čak će čitava decenija proći do njegovog drugog "Kamakiriad" (1993), čime se gotovo zaboravila vitalnost i originalnost kojom je zračio na popularnoj sceni.

Naposljetku, tek nakon četvrtog "Sunken Condos" (2012) kada mu je već bilo 64 godine počeo je razmatrati o mogućnosti koncertne adaptacije tog epohalnog debija koje je konačno odrađeno i zabilježeno na ovome živom zapisu iz pretkoronske 2019. na dvije lokacije - Beacon Theateru i Orpheum Theatru s proširenom ekipom od 14 glazbenika u kojoj se čak izmjenjuju 4 vokalistice - Carolyn Leonhart, Catherine Russell, La Tanya Hall i Jamie Leonhart. Od zvuka, bogate bendovske svirke i samog izričaja kojim se trudi što više dočarati slavni izvornik uz vidljivu manjkavost - povratak analogne kompresije budući da je ondašnji način imao specifičan futurizam kome su tek rijetki ostali vjerni, ovo nije niti razočarenje, a niti neko osobito ushićenje, već sasvim ugodno prosječno živo izdanje Fagena koji se ipak malo prekasno drmnuo za njegov osvježeni život novoj generaciji koja su Steely Dan ukapirala možda tek u 21. stoljeću, a kako stvari stoje, od njih se možda više ništa neće novoga dobiti jer je glavni tekstopisac i gitarist Walter Becker umro još 3. rujna 2017. od raka na jednjaku. Za sada je Fagen jedini član benda i nositelj prava na njegovo ime, a kako je prošlost pokazala, ukoliko se i ukaže mogućnost novog rada, tada će u opticaju biti samo studijski glazbenici.

Naslovi: 1.I.G.Y., 2.Green flower street, 3.Ruby baby, 4.Maxine, 5.New frontier, 6.The nightfly, 7.The goodbye look, 8.Walk between raindrops

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/09/2021