home > portret > STEELY DAN

kontakt | search |

STEELY DAN

Povodom dolaska utemeljitelja art-rocka, acid-jazza, soul-jazz popa, trip-hopa, te još mnogih sličnih inačica u Europu (najbliže će nam biti u Lucci, u Italiji na Piazzi Napoleone, ove subote, 28.VII 2007.), donosimo vam kompletan pregled njihove bogate diskografske karijere. Tko će biti sretan i k tome dobro naslušan, moći će ih pogledati... zavidim Talijanima. Ako dam cijelu svoju bijednu plaću, otići ću ih pogledati. Znate kak' se veli - jednom u životu. Njih, Kraftwerk i Gang Of Four. Ako Bog dozvoli... oni su jedan jedinstveni rock-soul-jazz-pop sastav kojeg neizmjerno obožavam. Niti Terapija, a niti Barikada nikada do sada nije objavila njihov portret (valjda smatrajući ih bezveznjacima), stoga sad je red. Valjda. Ajde se smilujte, ovo je sjajan sastav kojeg je cijeli svijet zapamtio po velikim hitovima "Do it again", "Reelin' in the years", "Bodysattva", "The fez", "Peg", ""Aja", "Hey nineteen", "Cousin Dupree"... Idem na koncert da završim sa svojim neiskorištenim godišnjim odmorom!

STEELY DAN

Članovi: Donald Fagen (10.1.1948.), Walter Becker (20.2.1950.), Denny Dias, Jim Hodder, Dave Palmer, Jeff Baxter, Jeff Pocaro, Mike McDonald, Rick Derringer, Eliot Randall, Larry Carlton
Žanr: art-rock, jazz-rock, funk, pop-rock, blues, soul-jazz, soul-pop, fusion

Utjecaji: Charlie Parker, Duke Ellington, Miles Davis, Bubber Milley, Howlin' Wolf, Muddy Waters, Steve Wonder, Marvin Gaye, Otis Redding, Aretha Franklin, Temptation, Sam Cooke, Weather Report

Utjecali na: David Bowie, Elton John, The Bee Gees, Supertramp, Elvis Costello, Dire Straits, Eric Clapton, Talking Heads, Thomas Dolby, Toto, Steve Miller Band, Kid Creole And The Coconuts, The Police, Genesis, David Byrne, Jerry Harrison, Spandau Ballet, Culture Club, Eurythmics, Jakarta, Peter Gabriel, Steve Winwood, The Style Council, David Sylvian, Sade, Working Week, Sting, The Blow Monkeys, China Crisis, Rickie Lee Jones, Phil Collins, Mick Karn, Prefab Sprout, Simply Red, George Clinton, Swing Out Sister, Whitney Houston, Belinda Carlisle, Lenny Kravitz, Prince, Michael Jackson, Neville Brothers, Red Hot Chilli Peppers, Beastie Boys, De La Soul, Brand New Heavies, Massive Attack, Jamiroquai, Galliano, Kelis, Badly Drawn Boy, Macy Gray, Anastacia, Mary J.Blidge, Westlife, Toploader, Jinx, Bastardz, Spina.
[  ]

STEELY DAN - Can't Buy A Thrill (1972, ABC / Probe)

Umjetnički tokovi u rock glazbi praktički počinju s The Beatles albumom "Stg. Papper's Lonely Hearts Club Band" (1968.) i epohalnim radovima The Velvet Underground koji su u onih sjajnih par sezona bili usko povezani sa avangardnom strujom američkih i njujorških umjetnika i raznih čudaka. Zanimljivo je da je malo tko u to vrijeme smatrao da se rock može izraziti kao umjetnost jer su ga mnogi kritičari prihvaćali samo kao moderno sredstvo za iskazivanje vlastitog svjetonazora u kojem nema potrebe za umjetnošću, te se takvo mišljenje održalo prilično dugo, sve dok medijski proboj nisu ostvarili kraut rockeri (Can, Kraftwerk, Tangerine Dream) i prvi angažirani art (Little Feat, Genesis, Yes…) izvođači ranih sedamdesetih koji su ekspresivni rock izraz zamijenili vrlo slojevitim i neobičnim kompozicijama koje su mogle biti svašta samo ne bazični rock and roll s refenima i solo dionicama.
Jedan od vrlo bitnih izvođača iz tog prvog i početnog perioda art rocka je svakako Steely Dan, netragom zaboravljeni sastav koji je objavio nemoguće čudan i zbunjujući debi album koji je zadivio intelektualnu rock elitu svojom iznimnom domišljatošću. Povijest banda seže koncem šezdesetih kada su se sasvim slučajno sreli Donald Fagen i Walter Becker na Bard Collegeu u New Yorku. Priča se da je Fagen prolazio pored zgrade studentskog doma iz koje su dopirali zvukovi Beckerove gitare nalik na Howlin' Wolfa. Ušao je u zgradu i upoznao Beckera, a kasnije su obojica otkrili da se interesiraju za vrlo slična glazbena područja kao što je jazz, te glazba Duke Ellingtona, Charlie Parkera ili Miles Daviesa. Dugo vremena su provodili u zajedničkom komponiranju pjesama na natruhama jazza i rocka, te su bezuspješno tražili izdavača. Jedino što su uspjeli snimiti bio je soundtrack za film "You Gotta Walk' It Like You Talk It (Or You'll Lose That Beat)" koji je prošao potpuno mizerno tako da su se priključili anonimnom sastavu Jay And The Americans. U to vrijeme njih dvojica su bili studenti koji su jedva sakupljali novac za stanarinu, pa su se gurali svuda gdje bi osjetili povoljnu šansu. Sasvim slučajno, Gary Katz manager diskografske tvrtke ABC je u potrazi za novim kompozitorima naletio na njih dvojicu. Odmah ih je angažirao da pišu pjesme za druga imena, no ubrzo je shvatio da su vrlo talentirani i kao autori i kao glazbenici, te da je šteta njihov potencijal koristiti za neke druge izvođače. Omogućio im je stvaranje grupe koja je okupljena od kvalitetnih i provjerenih glazbenika - Denny Dias (gitara), Jim Hodder (bubnjevi), Dave Palmer (vokal) i Jeff Baxter (pedal steel gitara). Svi oni imali su odličnu reputaciju studijskih i session glazbenika koji su surađivali s mnogim poznatim imenima pop glazbe, između ostalih i sa Carly Simon i Buzzy Linhardtom.
U ovoj šesteročlanoj postavi s Beckerom koji se prebacio na bas i vokale dok je Fagen svirao klavijature, objavljen je prvi album početkom ljeta 1972. - "Can't Buy A Thrill". Naziv banda uzeli su iz romana "Goli ručak" ("The Naked Lunch" Williama Burroughsa) što je doslovce značio umjetni penis. Album se odmah svidio kritičarima jer je doslovce pogodio točno tamo gdje se još nitko nije sjetio usmjeriti glazbene vizije rocka. Bile su to vrlo jednostavne rock kompozicije pune sladunjavog Palmerovog vokala u kojima su prevladavale prijatne melodije s povremenim izlascima u jednu ili dvije isprepletene solo linije koje su stalno bile izmjenjivane različitim instrumentima tako da nije bilo nikakve glazbene predvidljivosti i uobičajenog rock šablona kroz cijeli materijal albuma. Posebni dojam ostavio je hit - singl "Do it again", pjesma sa odličnom solo dionicom na synthu i električnom sitaru uz tekst koji govori o svjetonazoru čovjeka osuđenog na propast u raskošnom američkom načinu života. Njezina specifična soul funky rock ritmika, kronometarska preciznost koja je u svojoj mirnoći preplela sve glavne karakteristike mnogih crnih i bijelih velikana rocka i soula, te melodija koja je svojom izuzetnom toplinom i vještom nadogradnjom osebujnim improvizacijama donijela jedan sasvim novi pristup profinjenom rock stilu postala je bezuslovno dugogodišnjim standardom svih radio stanica. Na temeljima ove kompozicije nastalo je čitav niz hitova mnogih izvođača tijekom osamdesetih i devedesetih - Supertrampa, Dire Straitsa, Eric Claptona, Elvis Costella, Sade, Blow Monkeys, Style Council, Stinga, Phil Collinsa, Belinde Carlisle, Simply Red, Lenny Krawitza…, a vrlo rado će postati i omiljenim teritorijem sasvim drukčije orijentiranih autora, primjerice Princea, Michael Jacksona, De La Soul, Beastie Boysa, Massive Attack, Kelis, Macy Gray, Alice Keys, Mary J. Blidge, Toploader, Westlife, Anastacie… Dugi niz godina ovaj singl je smatran jednom od najboljih malih ploča rocka, a ostatak materijala perfektnom glazbenom kulisom iza koje je band nafilao gomilu sakrivenog cinizma, sarkazma, ironije i maštovitog humora kroz tekstove o prisjećanju na srušene studentske iluzije ("Midnight cruiser"), cinizam i podsmjeh ka nerealnim hippy idealima ("Only a fool would say that"), ili pak nešto vedrijim temama koje pršte optimizmom (poput odličnih "Turn that heartbeat over again" ili "Change of the guard"). S albuma je skinut još i singl "Reelin' in the years" koji tko zna zbog čega nije prihvaćen od strane američke publike premda je imao sve ono što jedan kvalitetan radiofonični song treba imati. Radi se o osebujnom songu koji u svojem temelju ima jednostavni rock ritam, zapaljivu melodiju povezanu s pristupačnim "ucviljenim" solo dionicama gitare koje imaju različite oktave, te ničime ne obezvrijeđuju duh vremena ranih sedamdesetih. Dapače, trend ovakvih pjesama počeo je naglo rasti tek desetak godina kasnije s komercijalnim probojem izvođača poput Toto, Steve Miller Band i prvih solo radova Phil Collinsa.
[  ]

STEELY DAN - Countdown To Ecstasy (1973, ABC / Probe)

Na drugom albumu nestalo je lepršave ljepote koju je pečatio vokal Dave Palmera koji je nestao tko zna kuda (tek je samo naveden na omotu kao backvokal), pa je ulogu glavnog vokala preuzeo Donald Fagen. Njegov bezobrazno - ledeni pristup i specifični grubo šminkerski vokal ostavili su puno tvrđi i oporiji dojam tako da je album komercijalno prilično podbacio. No, mnogi su se složili sa činjenicom da je ovdje Steely Dan pokazao svoje glavno lice - intelektualizam, besprijekorno slojevitu glazbu i detaljno razrađene tekstove koji govore o rušenju mitova stvorenih o savršenom američkom snu pogotovo na zapadnoj obali. Vjerske sekte stvarane prije i za vrijeme flower powera i hippya su u ranim sedamdesetima došle do mnogih dekadentnih transformacija, tako da je postala moda biti obilježen nekim vjerskim simbolima (imaginarnim ili realnim), što je band vrlo dobro opisao u uvodnoj "Bodhisattva" punoj orijentalnog misticizma. Premda pjesma ima fini i brzi plesni rock ritam prepleten fantastičnim gitarskim solažama, njezina jazz nabijenost i obilje virtualnih improvizacija (pogotovo izmjena sintesajzera i gitarskih duela), učinile su da ploča već u samom startu dobije nerockerski, tj. intelektualni pečat. Trideset godina kasnije obraditi će ju skupina Toto. Pjesma "Pearl of the quarter" govori o momku koji ostaje bez novaca i zaljubljuje se u bogatašicu te pri tome pokušava pronaći nešto romantično. "King of the world" je posvećena Americi kao vodećoj svjetskoj sili koja bi mogla završiti u nuklearnoj katastrofi jer je uspjeh, slava, moć i bogatstvo jedino mjerilo vrijednosti, a od melankoličnijih kompozicija vrijedi spomenuti "My old school" u kojoj se Fagen vraća u vrijeme nostalgične školske ljubavi, te je shodno tome ritmički uglazbljena u stil soula šezdesetih (Otis Redding, Sam Cooke, Aretha Franklin, Temptations…) s brojnim jazz i rock improvizacijama duhača i gitara. Glazbene crte albuma su nevjerojatno maštovite s epicentrom na instrumentalnoj glazbi iz koje je potpuno nestao standardni rock obrazac, zalazi se i u latino ("Razor boy"), razna vokaliziranja tri prateća ženska glasića (Patricia Hall, te sestre Myrna i Sherlie Matthews) koja su istovremeno shvaćena i genijalno i dosadno patetično (pogotovo u pjesmi "Show biz kid"), a zvukovi steel pedal gitare i syntha su dovedene do perfekcije s mnogobrojnim manirima klasičnog jazza. Također izrazita efektna kompozicija je i "Boston rag".
Kritičari su ovdje doslovce lomili koplja jer je sve zbunio drugačiji pristup, niz novih ideja i prateći ženski vokali, te činjenica da nije bilo nikakvog hita koji bi koliko toliko dokazao postojanost svih autorskih i kompozitorskih vrijednosti banda u medijima. Ocijene su bile od odličnih do poražavajućih, a jedan američki kritičar je čak izjavio da je album pun mračnog scenarija koji je ograničio njihovu jednostavnost izraza. Hm?
[  ]

STEELY DAN - Pretzel Logic (1974, ABC / Probe)

Trećim albumom ispostavilo se da su osnova banda Fagen i Becker savršeni kompozitori i kompletni glazbenici, ali vrlo samozatajni u rijetkim nastupima uživo koji su se doimali prilično blijedim i punim treme. Ostatak banda je praktički cijelu godinu životario u Los Angelesu čekajući telefonski poziv Fagena i Beckera da dođu u studio i nešto odsviraju što su njih dvoje komponirali, pa se pomalo u band počela uvlačiti loša radna atmosfera, napetosti i povremene trzavice koje su rezultirale svađama zbog vrlo površne aktivnosti cijele postave. No to se nije osjetilo na njihovome trećem albumu simbolički prozvanom "Pretzel Logic" (logika pereca) kojim se podsmjehuju američkom načinu života i sve što je uz njega vezano. Kao prva važna stvar jest činjenica da je album potpuno drukčiji od prethodna dva, te da je pun svjetlosti za razliku od prilično morbidnog "Countdown To Extasy". Ovdje je do izražaja došlo njihovo potpuno poznavanje glazbenih žanrova po kojima su prošarali - blues (naslovna pjesma "Pretzel logic" s pratećom duhačkom sekcijom), funk ("Night by night"), jazz ostavštini ("Parker's band" i "East St.Louis Toodle Oo", obrada kompozicije pijaniste Duke Ellingtona i trubača Bubber Mileya), da bi stilski kulminiralo sve u utjecajima bossa nove u novom velikom ljubavnom hit - singlu "Rikki don't lose that number". Bilo je nevjerojatno s kakvom su lakoćom Steely Dan pronalazili fantastična kompozitorska rješenja u bilo koji žanr da su ušli. Tematski su prošarali po skicama gradskog egoizma, snobovskih shvaćanja stvarnosti, prijateljstvima, rastancima, razočarenjima, zatim povijesnim činjenicama temeljenim na značenjima novca, vlade, Napoleona, simbolike američkog načina života… Najbolji komad albuma je vrlo kratka i britka epska "Charlie freak" koja govori o siromašnom narkomanu koji umire na ulici pošto je prethodno opljačkan od jednog bezdušnog lihvara gdje na kraju kompozicije Fagen koristi odličan završni riff koji dočarava hladnoću i nemilosrdnost ljudi.
Po mišljenju mnogih vodećih kritičara tog doba, bio je to njihov najbolji rad u karijeri, te je po New Musical Expressu proglašen najboljim albumom 1974. Ovo je njihov prvi album koji je došao na američki top 10. Ovom prilikom je sastav održao svoj "posljednji" javni nastup. Dogodilo se to 4.srpnja 1974.
[  ]

STEELY DAN - Katy Lied (1975, ABC)

Neočekivani odlazak Jeff Baxtera i Jim Hoddera razotkrio je mnoge prijašnje razmirice unutar banda koje je pokušao demantirati Fagen u intervjuima da Steely Dan nikada nije bio klasični band već samo projekt u kojem su on i Becker bili kompozitori potpomognuti glazbenicima sa strane. Baxter je zbog nedovoljnog aranžmana u grupi koji se samo bazirao na dvogodišnjem čekanju poziva u studio ili odlaska na vrlo rijetke koncerte, prekinuo takvu situaciju otišavši na turneju s Doobie Brothers na kojoj je telefonski obaviješten da više nije član Steely Dan. Mediji su odmah zgrabili svoj dio kolača i ispisali brojne članke u magazinima o sasvim mogućem raspadu banda, no do toga nije došlo premda su u bandu ostali samo Fagen i Becker. Ponovno su pozvali na snimanje Denny Diasa, dok su novi glazbenici bili Jeff Pocaro (bubnjevi), Mike McDonald (klavijature), te nepoznati Rick Derringer i Eliot Randall. No, itekako se pokazalo da je u ovom momentu dvojac Fagen - Becker izgubio kompas zbog odlaska dva odlična instrumentalista, pa je novi album "Katy Lied" komponiran tako da bi ga svirački nova ekipa mogla samo sasvim jednostavno i solidno interpretirati. Međutim napravljen je vrlo blijed i loš album kojim je Fagen želio dokazati da može i s novom ekipom održati svoj visoki kreativni nivo; no rezultat je bio ispod svake granice dobrog ukusa prethodnih albuma. Ovdje su to vrlo tanane melodijske strukture u kojima je ponekad Fagen vođen vlastitim egom odlazio u bespotrebne improvizacije kako bi naglasio svoje mjesto vođe i lidera u bandu, dok je tekstualno i sam zapao u krizu lirske kreativnosti i tapkanja u mjestu tražeći samoga sebe. Tek poneki radiofoničan song, primjerice "Doctor Wu" nije imao dotadašnju kompozitorsku snagu Steely Dan. Kao osnova ritma iskorištena je klavirska melodija s prednje isturenom solažom alto saxa Phil Woodsa i finih boja pozadinskih klavijatura, no sam aranžman pjesme je suviše srednjestrujaški da bi imao neku jaču ultimativnu snagu. "Bad sneakers", "Rose darling", "Daddy don't live in that New York city no more", "Everyone's gone to the movies", "Any world (that I'm welcome to)" i "Throw back the little ones" se doimaju kao sentimentalne, ispod prosječne pjesmice za popunjavanje nedjeljnih popodneva uz neobavezno časkanje gdje osnovu glazbe vode zvuci klavira i Beckerove gitarske solo dionice, dok ostatak okupljene ekipe samo slijepo održava njihovu melodijsko ritmičku koncepciju nalik na suhoparne komercijalne kompozicije Elton Johna. Ipak, povremeno se pojavljuju zanimljive melodijsko-instrumentalne ideje u ponekim trenucima (posebice kod dionica gostujućih glazbenika), no to je bilo premalo za svu snagu i raskoš njihovog dotadašnjeg zvuka. Rockerski dio ploče čini singl "Black friday" sa zajedljivim tekstom ovijenim u distorzirane gitare i brze hard ritam'n'blues obrasce, a sam Fagen ovom prilikom koristi lagane echo vokale te ispušta nekoliko (neočekivanih) krikova. Jazz dio albuma ogleda se u naslovu "Your gold teeth II" u koji je uklopljen duet klavirskih i gitarističkih improvizacija, dok su za svoju vječitu ljubav blues namijenili skladbu "Chain lighting" u laganijem tempu s obiljem prelamanja gitarskih i klavirskih solo dionica. Ono što je najčudnije što se desilo oko čitavog banda i ove ploče jest to da unatoč tome što je ovo bio njihov daleko najslabiji rad, američka kritika iz "Rolling Stonea" proglasila je ovaj rad (ali tek 1986.) njihovim najkvalitetnijim albumom uvrstivši ga među 100 najboljih albuma svih vremena. O ovom neočekivanom izboru "Rolling Stonea" podigla se prilično velika galama, no tada Steely Dan kao band više uopće nije egzistirao.
Samu ispodprosječnost albuma dočarava i vrlo jednostavan omot na kome se nalazi kukac (nešto nalik skakavcu) fotografiran u travi. Zašto?
[  ]

STEELY DAN - The Royal Scam (1976, ABC)

Govorkanja o raspadu banda demantirao je novi, peti album kojeg su najavili hit singlom "Haitian divorce" u vrlo mješovitom stilu jazza, funka i soula sa ritmičkim reggae izletom i odličnom "wah wah" cjevastom gitarskom solažom Larry Carltona iz Crusaders koja djeluje poput neobično tretirane trube s poklopcem i vrlo šaljivom pričom o dva partnera u braku. Album je nakon velike kreativne krize sa "Katy Lied" iznenadio svojom bogatom orkestracijom sa čak dvadesetak gostujućih studijskih glazbenika i nevjerojatno finim glazbenim rješenjima s primjesama jazza, funka i mnoštva latino utjecaja s obiljem različitih ritmova uzetih iz etno glazbe koji su ovdje ozvučeni mnogobrojnim egzotičnim udaraljkama. Interesantna stvar je da ni Fagen ni Becker više nisu razmišljali o Steely Dan kao o sastavu već su odlučili da i oni postanu samo članovi sa strane, tako da je band formalno prestao postojati za koncerte, da bi se posvetio samo radu u studiju. Tako je nastao ovaj album koji govori o dolasku Portorikanaca u New York koji se u njemu naseljavaju, počinju živjeti i doživljavaju razočarenje kada otkriju njegovu pravu sliku. Vrijedi izdvojiti kompozicije "Green earrings" koja govori o jednom napaljenom muškarcu, zatim "Everything you did" punu humora i zdrave šale na račun bračnih razmirica, te "Don't take me alive" o kriminalcu kojeg goni policija, opkoljava ga i tjera da se preda. Sam Fagen je u jednom intervjuu objasnio da se mnoge njegove pjesme ne moraju shvatiti doslovno već u metafori, te da ova skica govori o prirodi ljudi koji se zatvaraju u sebe, u svoje stanove i doslovce zabarikadirani žive u ogromnim zgradama bez ikakvog kontakta s okolinom, a kada im se netko pokušava približiti tada pucaju i tjeraju sve od sebe. Za ovaj rad Steely Dan je dobio velike pohvale, čak je bio proglašen i najboljim američkim art rock sastavom sedamdesetih godina pogotovo zbog posljednje kompozicije na albumu, naslovnoj "The Royal scam" koja u gotovo veličanstvenoj eleganciji odiše posebnom monumentalnošću i govori o nesretnoj sudbini doseljenika koji su se potpuno izgubili u sirotinjskoj stvarnosti onoga što su mislili da je obećana zemlja. O tome govori i namjerno odabrana turobna ljubičasta boja omota na kome leži čovjek iz očigledno srednjeg i siromašnijeg staleža s napola dotrajalim cipelama u podnožju njujorških nebodera koji su se uzdignuli pored njega u obliku zmije, bijesnog grizlija, leoparda i još jedne zvijeri kojoj se samo vide razjapljena usta. Radio stanice su osim hit singla "Haitian divorce" izabrale još dvije kompozicije za uspješnu promociju albuma - "Kid Charlemagne" u prepoznatljivom funky rock stilu podebljanom pratećim ženskim vokalima, te funkiranom ritam gitarom (koju će detaljno razraditi Talking Heads na albumima "Fear Of Music" i "Remain In Lights") s povremenim jazz improvizacijama. Druga izabrana radiofonična pjesma je "The fez", sasvim pristojan soul funky dance komad s egzotično obojenom melodijom sintesajzera koju nadopunjuju jazzirane solaže prozračnih "staklenih" zvukova klavijatura. Pjesma je dugo vremena ostala standardom mnogih radio stanica, a iz naftalina je izvučena u doba procvata soul funky scene Britanije sredinom osamdesetih (Sade, Working Week, The Style Council…).
[  ]

STEELY DAN - Aja (1977, ABC)

Vremena su se očigledno promijenila, reći će i sami crni omot ploče (sa crveno bijelom razlomljenom trakom po sredini i profilom ženskog lica kojem se samo nazire nos i usne) koji dočarava nekakvu plitku pomodu night clubova i groznicu diskoteka, no glazba na njoj nema nikakvu sličnu egzotiku već ponovno simboliku kojom se Steely Dan izražavaju svojim metaforama prema bujajućoj epidemiji otvaranja brojnih klubova u New Yorku. No, glazba je sve samo ne ono što se tih godina događalo na svjetskoj sceni (new wave, funk, elektronika, disco, a o punku ni da se pomisli), tako da se ona kreće u neobičnom pretincu između jazza, funka, bluesa i rocka, ali praktički ništa definitivno nije od svega toga. Ponovno su napravili album koji potpuno odudara od svih prethodnih pa su potpuno zbunili i kritiku i publiku. Mnogi su im zamjerili na stilskom miješanju i nedefiniranom stilu, recenzije su se pojavljivale čak i u strogim jazz magazinima, a "Melody Maker" je album proglasio izuzetno progresivnim i sofisticiranim rock stilom kojim bi morali krenuti svi posustali sympho rock i mnogi dinosaurus bandovi koji su se izgubili u vlastitom retrogradnom stilu. "Aja" je odličan album koji je spojio mnoge fuzije jazza s rockom i funkom tako da će desetak godina kasnije na ovim temeljima niknuti vrlo slični pop proizvodi koji će biti prepoznati pod nazivnikom soul - funky pop (Sade, Working Week, Style Council, Matt Bianco, The Blow Monkeys, Simply Red…), no u daleko razvodnjenom obliku prilagođenom većinom isključivo potrebama tržišta. Od pjesama izdvojile su se odlične naslovna "Aja" poput mini jazz simfonije s gostujućim Wayne Shorterom (sax) iz Weather Report, te "Deacon Blues", pitka funky umjerena ritmika s brojnim melodijskim koloritima (sintesajzer, električni piano, sax, gitare) i virtualnim, ali ne i suhoparnim improvizacijama, dok je lirska strana posvećena stalnim gubitnicima koji su redovita Fagenova inspiracija. Naslovna pjesma je prožeta brojnim ritmičkim i melodijskim breakovima, prijelazima i pauzama koje su ispunjene klavirskim minijaturama i poput simfonije dočaravaju kompozitorski zahvat ka pomaku prema osebujnim nadogradnjama solo instrumenata - sintesajzera, gitare, pijana, bubnjarskih eskapada i izuzetnog tretmana tenor saksofona. Ovdje su se Becker i Fagen potpuno slobodno poslužili kompozitorskom slobodom, te su u aranžman uvrstili profinjene zvučne linije (pogotovo na kraju kompozicije gdje je iskorišten "svemirski" obojen zvuk sintesajzera), što im je donijelo izuzetna glazbena priznanja. Pjesme "Peg" i "Josie" su postale omiljenima u krugovima sve jačih "middle of the road" orijentiranih radio postaja širom svijeta zbog izuzetno finih i lako pamtljivih melodija fino obojenih klavijatura, sitnog gitarskog funky "pletenja", bogate i jednostavne profinjene ritmike i atmosfere koje nose u sebi. U ovim pjesmama pronašlo se mnogo detalja koje će kasnije rado koristiti mnogi autori - The Police, Dire Straits, Sting, Robert Palmer, Eurythmics, Peter Gabriel, Steve Winwood, Red Hot Chilli Peppers, pa i sam George Clinton, Eric Clapton i Steve Wonder. Tematski se dio albuma i dalje zadržao na emotivnom naboju na paraleli muškarac - žena i nekoliko mističnih tema koje metaforički govore o Fagenovom viđenju života u New Yorku. To posebno vrijedi za reggae obojenu "Home at last" i nešto bržem i plesnijem funky jazz broju "I got the news" gdje su se poigrali slobodom i izborom u zvukovima jazz improvizacija. Na albumu je gostovalo rekordnih tridesetak glazbenika - ogromna duhačka sekcija od 10 glazbenika, 6 različitih bubnjara, 5 klavijaturista, 6 gitarista i 7 pratećih uglavnom ženskih vokala.
Uz sve pohvale koje su pratile ovaj album od strane kritike, bio je to njihov prvi album koji je doživio milijunski tiraž.
[  ]

STEELY DAN - Gaucho (1980, ABC)

Nakon velikog komercijalnog uspjeha albuma "Aja", Fagen i Becker se povlače, a diskografska kuća njihov šestogodišnji aktivni rad komercijalno nadopunjuje kompilacijom "Greatest Hits" (1978.) na kojoj su obuhvaćeni svi njihovi veliki hitovi i singlovi premda su neke pjesme izabrane isključivo po nahođenju izdavača, tako da niti izdaleka ova kompilacija ne može prikazati sav šarm kojim su odisali albumi. Pogotovo zbog toga što je sa sjajnog debija ovdje svoje mjesto pronašlo svega dva naslova, dok je sasvim izgubljeni album "Katy Lied" dobio daleko više prostora. U tom vremenu, Steely Dan se ponovno okupljaju i daleko od javnosti, gotovo dvije godine pripremaju novi album koji se s nestrpljenjem očekivao, no kada je objavljen bilo je nevjerojatno kako se stilski profinjeni sastav srozao na čisti srednjestrujaški funk - soul pop u kojem je potpuno nestao sav artistički duh i kreativni potencijal sjajnih prethodnih albuma. Sam omot albuma na kojem su muškarac i žena u strastvenom plesnom zagrljaju mogao je navesti kako se ponovno radi o nekakvoj simbolici, no nje nije bilo. Radilo se upravo o plesnoj glazbi za restorane, raskošne hotele i profinjena šminkerska mjesta za ugodna neobavezna popodneva i večeri. Neočekivano.
Ovdje su Steely Dan potpuno ponovili staro gradivo s prethodnih albuma samo u daleko plićem i nevjerojatno lošem izdanju. Sve je tu - fine melodije, plesni temperament, suptilne solo dionice klavijatura i gitara s povremenim izmjenama duhača, ugodni glazbeni melodijski pejzaži… no sve je to bilo daleko bolje riješeno na prethodnim albumima. Unatoč vrlo lijepim pratećim ženskim vokalima i laganim uplivima u latino američku glazbu (pjesma "Gaucho"), blues ("My rival") ili lagani reggae, sve što je ovdje realizirano su samo obične pozajmice sa starih materijala i gotova glazbena rješenja pratećih studijskih glazbenika koji se zaista nisu trudili ponuditi inventivnost i vlastiti doprinos. Obična sentimentalna intelektualna dosada za ugodno starenje uz mnoštvo ugodnih zvukova, ali ispraznih improvizacija.
I premda je ovo najlošiji album Steely Dan, dosegao je nevjerojatan višemilijunski tiraž zbog slatkih pjesmica "Babylon sisters" i "Hey nineteen" (njihov prvi singl na američkom top-10), no u svakom slučaju je daleko bolji od svih albuma Simply Red koji će ih tako drsko pokrasti u stilu, vokalnoj interpretaciji, glazbenim idejama i produkciji. Dugi niz godina kritika je pisala kako zbog fuzijskog stila Steely Dan u sedamdesetim godinama kada su objavljivali najbolje albume nemaju nikakav utjecaj na scenu, jedini koji su prenosili duh njihove atmosfere bili su Dire Straits koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Sredinom osamdesetih kada su Steely Dan već bili upokojeni, pojavila se struja vrlo slična njima - Sade, The Style Council, The Blow Monkeys…, a povremene slične izlete imati će i Sting na svojim solo albumima nakon raspada The Police, pa David Sylvian, a mnogobrojne slične melodijske i instrumentalističke eskapade biti će primijećene i u radovima mnogih američkih r'n'b orijentiranih izvođača u devedesetima i početkom novog milenija što dovoljno govori o avangardnosti i svakako pravom artizmu koji su ostavili iza sebe. Nakon ovog albuma, aktivnost Steely Dan prestaje zbog nesreće koju je doživio Fagen kada je 1982. smrskao nogu u teškoj saobraćajnoj nesreći.
[  ]

STEELY DAN - Two Against Nature (2000)

Malo tko je više uopće očekivao da će se Fagen i Becker vratiti u svijet show businessa nakon njihove samovoljne mirovine s početka osamdesetih godina kada su se definitivno povukli sa scene. Tijekom neaktivnosti, osamdesetih godina konačno se počeo širiti njihov utjecaj na pop glazbu, objavljena je nova kompilacija "A Decade of Steely Dan" (1985.), Fagen objavljuje solo album "Nightfly", a 1990. ponovno se susreće s Beckerom, no novi album pod imenom Steely Dan se ipak ne pojavljuje. Ali iz ove suradnje rođen je fantastičan album "Kamakiriad" koji je objavljen 1993. pod Fagenovim imenom nakon čega su krenuli na iznenadnu turneju nakon 19 godina s koje je objavljen album uživo "Alive In America" (1995.) Album "Kamakiriad" je odreda dobio najveće ocijene od svih mogućih glazbenih magazina, tako da se tijekom devedesetih njihov značaj u modernom i inteligentnom soul pop jazz rock funk izrazu sve češće spominje kod autora koji sastavljaju povijest rocka na pragu novog milenija gdje su prozvani jednim od najciničnijih i najinteligentnijih autorskih tandema rocka svih vremena. Ovakvo priznanje u enciklopedijama popularne glazbe 20.stoljeća bi možda stiglo i prekasno da tko zna zbog čega ovaj duet nije napravio svoj novi studijski album nakon ravno 20 godina izbivanja sa scene. U prvi tren se činilo zbog naslova albuma da će se raditi samo o kompilaciji, no kada je objavljen u veljači 2000., iznenađenju nije bilo kraja. Album je donio tipičan Steely Dan uradak, baš upravo onakav kakav je valjalo očekivati nakon albuma "Gaucho" kojim su zabrazdili u zaista nepotrebni mainstream i sladunjavo bezvezne melodijske improvizacije koje nisu koristile nikome osim klon - naraštajima Simply Red i sličnim komercijalnim proizvodima. Interesantno je da nova populacija publike niti izdaleka nije poznavala niti jednu njihovu pjesmu iz bogate karijere, a isto tako niti njihovo ime više nije predstavljalo apsolutno nikakav značajan pojam, pa prema tome je sasvim logično da se nije niti pojavio nikakav značajniji članak niti napis u novinama oko njihovog novog rada. Sve se u prvi trenutak činilo da će album ostati obavijen velom dubokog zaborava kojem će prisegnuti samo stari nostalgičari koji su tijekom dvadeset suhih godina željno očekivali bilo kakvu novu informaciju o ovom legendarnom timu. U jednom razgovoru za tisak Fagen je rekao da nema pojma što se događa na glazbenoj popularnoj sceni, da je njegov interes za nova strujanja zamro početkom osamdesetih i jedino što je primijetio bila su nova lica na ulicama i "neki novi image" kojem on ne pripada. Zbog toga i ovaj povratnički album zvuči kao izvučen iz daleke ostavštine u kojoj se količina i kvaliteta ideja mjerila posve drugačijim mjernim jedinicama. Ovdje je isporučena zavidna količina starih ideja koje provlače dobro poznati autorski sistem Fagena i Beckera - spoj urbanog funka i bluesa s primjesama soul melodija, jazz rocka i prividnih glazbenih sentimentalnih harmonijskih opsesija koje u stvari čine samo sofisticirani dio glazbenih tema kako bi što upečatljivije zaokružili vlastiti autorski opus. Tematski, album je tipična Steely Dan priča o likovima s ulice, gubitnicima i nadasve lijepim ženama koje žive u opakom svijetu koji pomalo odlazi do đavola prepuštajući silinu beznađa nekim novim principima u kojima nema mjesta za romantiku, ljepotu ili lepršavi način života. Savršeni dio albuma čini iznimna produkcija koja je uvijek bila njihovim glavnim načelom rada. Besprijekorno odrađeni instrumentalistički dijelovi vješto su sinkronizirani sa često čudnim tekstovima koji su otpjevani tipičnim Fagenovim cinično/ledeno/bezobrazno/patetičnim vokalom, tako da je dojam koji ostavlja album moguće podcrtati samo jednom riječju - kreativno. No, daleko od toga da je "Two Against Nature" nešto najbolje što su napravili u karijeri. Prije se može utvrditi da je ovo samo jedan uobičajeni album koji da je kojim slučajem objavljen nakon "Gaucho" promašaja, postao bi pločom koja vraća povjerenje u njihov rad. Svoje najbolje radove ipak su ostavili u dalekoj prošlosti sedamdesetih kada su napravili sjajni prvijenac "Can't Buy A Thrill" ili legendarne albume "Pretzel Logic" i "Aja".
Ono što je u prvim trenucima kada je album objavljen izgledalo kao još jedan bezuspješan povratak iz mrtvih, na konto svega nekoliko televizijskih objava pretvorilo se u prvorazredan uspjeh. Album je 11. ožujka 2000. dosegao američki no.6 (Santanin "Supernatural" je držao no.1, Pumpkinsova "Machina" no.3, AC/DC "Stiff Upper Lip" no.7, a prvijenac Macy Gray no.8). Tom prilikom su Fagen i Becker okupili neke stare i neke nove prijatelje glazbenika i održali nekoliko promotivnih koncerata koji su rasprodani zahvaljujući njihovim uglavnom starim obožavateljima koji su konačno dobili svoj dugo očekivani Steely Dan uživo. Koliko je sam Fagen bio potpuno odsutan sa glazbene scene i nezainteresiran za nova strujanja svjedoči i njegov starinski "image" kojeg je izvukao iz naftalina s konca sedamdesetih navukavši oldtajmerski sako, prugastu mornarsku majicu, naočale sa crvenim okvirima i tipičnu kratku new wave frizuru.
Kao posebno iznenađenje ovog nadasve neočekivanog povratka je i nagrada Grammy za ovaj album koju su dobili očito prekasno, no ona je ipak konačno stigla u njihove ruke premda su je trebali dobiti još prije dvadeset i pet godina. No, da stvar bude još dramatičnija, (22.veljače 2001. u Los Angelesu) dobili su 4 Grammya! Za album godine, najbolji pjevani pop album, najbolju produkciju i najbolju pjesmu koju je snimila grupa s vokalom za pjesmu "Cousin Dupree". Tko čeka, taj i dočeka! Tom prilikom su izjavili: "ovo nam je najbolja noć u životu"!
[  ]

STEELY DAN - Everything Must Go (2003)

Vremena pop glazbe su se drastično promijenila, no tandem Fagen - Becker očito nije popustio pod pritiskom nekih novih strujanja. Štoviše, Fagen je izjavio uoči izlaska ovog albuma (početkom 2003.) da radio program nije slušao dobrih tridesetak godina i da ga uopće ne zanima duh komercijalne scene koja je ionako uvijek balansirala kao inačica - posuđenica nekih sasvim drugačijih glazbenih stremljenja. Na pitanje kakav će biti novi album odgovorio je da valja očekivati tipičan starinski Steely Dan rad na relaciji jazz-rocka i da i dalje proučava svoje omiljene jazz i blues ploče koje je obožavao još u vremenima kada je bio student.
Njihov deveti album je potpuni nastavak uobičajene sage o izgubljenim likovima njujorškog podneblja u kojem se prema njihovoj interpretaciji način života, moral i svjetonazor stropoštao do granica okrutne mizerije. Premda su tematski ponovno repetirali svu uobičajenu fabulu, s vremenom, a pogotovo na ovome albumu postali su ogromni cinici koji imaju opako otrovan lirski vokabular opisujući mlade i lijepe žene koje su okružene bezbrojnim prozirnim muškarcima - srednjovječnim tipovima koji su osuđeni na vječito gubitništvo u sistemu očaja i beznađa velegrada. Njihova samozatajna lirska dogma koju su neprekidno bombardirali na sjajnim albumima u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća i dalje je prisutna. Bezbrojne metafore kojima oblikuju svoje čudne pjesme i dalje odišu sofisticiranim stilom, tako da su najizrazitiji dijelovi ovog albuma prve dvije-tri kompozicije u kojima je prikazana sva bravurija njihovog art fuzijskog stila. "Things I miss the most" varira između dvije krajnosti - gorke istine i sladunjave patetike, a u "Slang of ages", tipičnoj Steely Dan kompoziciji po prvi puta se u ulozi vokala pojavljuje Walter Becker. Spojivši svoj dobro poznati zvuk funka, bluesa i jazz improvizacija, "Everything Must Go" bezrezervno spada u njihove prosječne albume. Nakon prvih uvodnih sjajnih kompozicija "The last mall" i spomenutih "Things I miss the most", te "Slang of ages" (s odličnim vokalom Walter Backera i lepršavim solo saxom), slijedi niz sasvim prosječnih pjesama kojima je osnovna karakteristika tekuća glazbena improvizacija koja se ponekad zagubi u pretjeranoj artifikaciji. Primjer su odlične ali pretjerano artificirane skladbe "Green book", hitoidna "Pixeleen" Očito je da su obojica i dalje privrženi svojim glazbenim korijenima i starom sistemu komponiranja koji na momente na ovom albumu poprima dojam patetične dosade. No, premda osim nekoliko odličnih pjesama ovdje nema nikakvih domišljatih inovacija, Steely Dan i u trenucima kada nemaju posebno kvalitetna rješenja i dalje očaravaju besprijekornom produkcijom i vještim studijskim zahvatima. Premda cijeli album odiše eklekticizmom, starinskim shemama, te zvukom kojim su briljirali u sedamdesetim godinama, nevjerojatno je da niti nakon smjena nekoliko generacija koje su komercijalno iskoristila neke njihove oprobane metode, Steely Dan još uvijek nemaju adekvatnu konkurenciju. (možda sitnu kod Stinga, Sylviana, Massive Attack, Trickya, Macy Gray, Sade, Prefab Sprout, ali to je toliko bezazleno da ne vrijedi trošiti riječi). Sve to dovoljno govori o tome da su stvorili čvrsti osebujni izraz kojem niti dvadesetogodišnja diskografska pauza nije nanijela ni najmanje trunke štete.

horvi // 24/07/2007

Share    

> portret [last wanz]

cover: BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

| 08/10/2017 | veda |

>> opširnije


cover: THE CURE: Finalni zvuk

THE CURE: Finalni zvuk

| 22/09/2016 | veda |

>> opširnije


cover: MORRISSEY - Da li ste znali…

MORRISSEY - Da li ste znali…

| 28/09/2015 | pedja |

>> opširnije


cover: Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

| 05/11/2014 | terapija |

>> opširnije


cover: Mark Lanegan - portretić

Mark Lanegan - portretić

| 15/10/2012 | edi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*