Ima svakojakih paradoksa po internetu, evo za ovaj album se na nekim platformama pronašao podatak da je ovo bend iz Hrvatske, pa sam brže-bolje, dakako u nevjerici skinuo materijale i odmah napisao recenziju. No, sve mi je to čudno djelovalo mada je glazbeno i žanrovski neosporno da je u igri vrlo kvalitetan thrash metal, ali samo par sati kasnije mi ekipa iz naše Anesthesije javila 'to nismo mi, to je neki američki bend'. A ima ih uz našu zagrebačku još nekoliko s istim imenom sa Hawaja, iz Iowe, Poljske, Njemačke, Japana… Pa, kad sam već napisao recku, valja je i objaviti uz neke prepravke. Dakle, ovo je četverac iz Albuquerque-a u Novom Meksiku, osnovan 1997., a uz nekoliko promjena članstva osnovicu drže Jake Pacheco (vokal, gitara) i Aaron 'Ziggy' Bustamante (bas). Usput sam se potrudio preslušati njihove ranije radove (4 albuma i jedan demo), te ću odmah biti jasan bez okolišanja: ovo je najbolji album benda. Udara i šiba bez oklijevanja, mudrovanja, bez nekakvih pretencioznih uvoda, izvoda, intermezza, interludija, 'up & down' amplituda, zatjerivanja, natjerivanja, odugovlačenja, pretjeranih krešenda i inih pimplanja, prčkanja i svih onih pizdarija s kojima vrsni kompozitori umiju uljepšavati, često, minornu inspiraciju gotovo bez neke adekvatne ideje. Ukras oko ništice. Mnogo ukrasa oko ničega. Naravno, toga svega ovdje nema i izvrsna je stvar već u samom početku što takvih rješenja ovdje nema na vidiku. Sve su ovdje katalizirane energetske bombe koje eksplodiraju nakon što im se izvadi osigurač, a imaju sposobnost da eksplozivnost održavaju u prosjeku po 4 minute kanonade ko' da je bataljon topništva uključen u plotune uperene u jasne, vidljive i mrske neprijatelje što imaju različite oblike i imena.



Prva stvar "Dirt" intenzivno satkanim riffom njegovog gitarskog božanstva u kolopletu kreativno mahnitog šamaranja palicama i poduplanim bas pedalama od prvog trenutka najavljuje to strašno bombardiranje koje se neće samo tako zaustaviti sve dok neprijatelj ne ispusti i zadnji trzaj bilo kakvog otpora uz obavezan hropac ne dozvolivši mu niti ispunjenje zadnje želje. A i vokal. Vokal je gorostasno upečatljiv i uvjerljiv poput Hetfielda. Sve je čvrsto i energično poput estetski krojenog artikla što ima svoju svrhu: da bude otporan poput pancir odjeće koju nije samo tako jednostavno pokidati. I melodija je tu, pa poneki opravdani break kako bi se gradacija svrsishodno odvajala i spajala. I solo izleti koji su učestali od pjesme do pjesme s erupcijama u završnicama podjednako njegujući klasicizam thrasha s groove elanom. "Flyin without wings" u umjerenijem početnom tempu donosi već drugačiju, bluesersku strukturu sa gitarskim zavijucima i dinamično uređenim aranžmanom pojačanim središnjim melodičnim intervencijama.



Naslovna "They will arrive" otkriva da oni dolaze potmulo i prigušeno, kriomice se sakrivajući od javnosti, a oni su različiti monstrumi i unutarnja zla pa je svrsishodno glazbeni scenarij upriličen kroz mračnu i tromiju horror koračnicu. Vijugavim basovima i škripom žica s makabričnim ugođajem gmiže "Snakes", još jedna tromija stvarčina, naravno da ne bi nimalo smisla ovdje rabiti blastbeatove i brže udarce. Cool. Pomalo stonerski doom-sludge s aromom "Sad but true". Ne smeta. Nimalo. U sličnom izdanju je i naredna "Red" dodavši i višeglasja, taman za kraći predah na bojišnici za čišćenje i održavanje arsenala, te osnaženje topništva. E, a onda se prelazi u oštri protunapad: "Eraser" galopira neočekivano u rokačinu vozeći po drajverskim bas linijama razornim 4/4 tempom (nema blastbeatova), a pjesma je prepoznatljiva među tisućama thrash furija brišući i razarajući enemy s lica zemlje. Sličnim opservacijama nabijena je i naredna "The whole world needs it" kovitlajući mračnim emocijama, a ritam sekcija uštimana ko' najprecizniji nišan pogađa točno gdje treba zubatajući još ponekog na prvoj liniji fronte, onog koji je preostao, da li se skrivajući po rovovima ili nekim zaklonima, čišćenjem i poliranjem odstranjujući ga poput priljepljenog krpelja na čupavom pesu.



Zadnji dio ovog veličanstva od albumčine je kraći instrumental "Dragged down" evocirajući atmosferu bojišta nakon odigranog meča blueserskom baladičnošću melankoličnih staccata, a finale pripada šestominutnoj psihodeličnoj turi "Devoured" s thrash brzancem u drajverski poštelanoj pozadini, te modernijem pristupu po kome se prepoznaje da je ovo stvarano u 21. stoljeću, a ne u bajnim godinama mladosti, kako žanra, tako i benda. Aranžman jedini ima kompleksnije zahvate, no nikako nije bezeciran u progressive maniru, a jedna takva na ovome zdanju nimalo ne škodi. Pokazao je bend da umije napraviti raznolike pjesme svakojakih figura da ne smandrljaju svoje umijeće nabacanim klišejima sviranja radi uživancije u svirci što mnogi, daleko slavniji bendovi ovakvog kova drljaju i brljaju od albuma do albuma vrteći se u krug pljačkajući sami sebe iz vremena kada su bili mladi entuzijasti puni ideja za mnogobrojnim promjenama doprinoseći žanrovima kreirajući vlastite dezene od kojih je ponekad iskočio sasvim novi način izražavanja. Ovdje takva, rečemo, smjelija i avangardnija sklonost ka eksperimentima nije uočljiva, a nije niti potrebna. Anesthesia regenerira svoje generalno načelo žestokog thrasha s nekoliko umjerenijih doza u svrhu dramatizacije čitave fabule o njima, nama i samima sebi. Bez ijednog krivog poteza, u velikoj žanrovskoj konkurenciji dokazuju da su ako ne najbolji, ono jedan od najboljih i najprodornijih u tom, a ovi možda i previše samozatajni Ameri to s nevjerojatnom lakoćom i potvrđuju.

Naslovi: 1.Dirt, 2.Flyin without wings, 3.They will arrive, 4.Snakes, 5.Red, 6.Eraser, 7.The whole world needs it, 8.Dragged down, 9.Devoured

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/07/2021