Uh, ne opet taj početak! Što da sad radim? Već tri dana odgađam ovo pisanje, a vrijeme što više odmiče to sam više, s jedne strane dobrano osupnuta doživljenim,a s druge kristalnije vidim cjelokupnu sliku (možda je ipak bolje napraviti ovako stanku i iz pristojne udaljenosti barem pokušati objektivnije iskomentirati)...čini se da će svaki moj izvještaj početi sa hvatanjem za glavu kad je riječ o koncertima koji su blago rečeno prešli u opće masovni metež....pandemonium na zemlji... vražije smijehove....i glazbenu grmljavinu koja je pokosila gotovo sve uši u Boogaloo-u. Možda je najbolje prijeći odmah na činjenice, ali ja nisam taj tip izvjestitelja. Moj stil je poznat, kružim okolo-naokolo, drobim o svemu i svačemu dok se neuhvatim možda jedinih stvari koje čitatelja zanima. Početna rečenica možda će ostaviti dojam kako je u Boogaloo-u te večeri sve bilo, u metal terminima, baš onako kako i treba biti. Poželjno je pakao dovesti na metal koncerte, što žešće-to bolje, jer pakao na zemlji znači raj za metalce. No dragi moji, tako idealno nije bilo. Srećom, mnogim ljudima je ipak najbitnije društvo, zajebancija, druženje, smijeh, opća atmosfera i osjećaj pripadnosti nekom kolektivu istomišljenika, pa se onda mane neuzimaju k srcu nego prihvatiš to kao normalnu grešku koju svaki koncert ima u većoj ili manjoj mjeri. Neki entuzijasti (Silvije) su čak bili i na PaulDi'Anno-vom koncertu noć prije u Rijeci, pa su na ovaj koncert došli kao koferi, tj. isključivo da se zabave s društvom bez angažiranja mozga za pomno praćenje koncerta ili štogod drugo. No, dobro, o čem ti pričaš s tim "nije bilo idealno", daj gukni! Polako, idemo redom...Meni osobno taj izlazak s početka je bio poprilično neobećavajuć, jer me je ekipa s kojom sam dogovorila doći odkantala, no došavši pred Boogaloo sponato nađeš drugu koju stalno i samo na koncertima vidiš; takvu ekipu sam počela zvati "koncertnom ekipom"ili "jam session ekipa". Vrlo čudno mi je bilo ispred Bogaloo-a vidjeti tek kojih 10-tak ljudi, jer naviknula sam zateći, pred ovakve događaje kad dolazi legendarna ličnost, i satima prije koncerta horde ljudi koje oko dvorane po obližnjim raspoloživim sjedećim/mračnim mjestima treniraju uši, grla i vratove. Ljudi je bilo malo, ali šaroliko. Neki su zapalili iz Rovinja i počeli nama domaćima prodavat spike na talijanskom. No fućkalo nam se živo kad su nam sve češće nuditi istarkoga vina da pročistimo grlo za nadolazeće urlanje. Ne, ne, šalim se, ekipa je bila egzo-simpa (čitaj: egzotično simpatično) zanimljiva. Ima poduža priča o ovim Rovinjanima i to u što su se "upuštali", neznam dali da se smijem ili se zabrinem. Pogotovo će ovo večer biti za pamćenje našem vratolomcu Massimu, i naravno nama zbog predstave koju nam je priredio o čemu ću vam pričati kasnije. U Boogaloo smo ušli poprilično kasno, tj. dok smo se "raspakirali", podružili se, pogledali pokoji nostalgični prizor/spot MetalManie izvađen iz naftalina, popili koju s nogu, Anesthesia je već bila započela, i nesvjesno izostali sa prve stvari. Svejedno na naše zakašnjelo pojavljivanje, iznenadila sam se ugledavši polupraznu dvoranu? Rekoh si; ma to je tako uobičajeno , predgrupe uvijek nadrapaju po pitanju posjećenosti što zna biti, vjerujem, frustrirajuće za bend. Žao mi je više zbog toga jer nije riječ o nekom novopečenom bendu koji je tek odnedavno počeo tandrkati po gitarama, već o uistinu renomiranom, uskrsnulom metal bendu sa Cro-Metal-pedigre etiketom. Dio ekipe koja je prije nas šmugnula slušati ih, čula je uvodnu stvar "No Way" koja je potpuno ozarila lica nostalgičara. Velik dio koncerta sam provela upravo gledajući ta silna usta koja pjevaju kao jedna i davala lijep pozadinski glas pjesmama " Let's Make The Noise", " Betrayal", a pogotovo "Frend Of Mine". Nesumnjivo su probudili duh 90-tih tim pjesmama iz ranog stvaralaštva, i dobro zagrijali srca. A kao začin dodali jednu lijepu gestu poklonivši majicu s njihovim logom onom koji je imao najdulju ruku. Kao najveću manu izdvajam što su svirali samo pola sata. Tek što su rulju ponjele emocije već su se morali naviknuti na tišinu upitnika "zašto?". Nedugo nakon Anestezije uslijedio je Thunderbolt koji su donjeli u dvoranu fatalnu grmljavinu, nezapamćenu energiju i polet. Osvrnuvši se na koncert sva tri benda prije bih rekla da su oni zvijezde večeri nego Di'Anno. Ako ćemo slikovito opisati; Anestezija je kvalitetno toplo predjelo, Thunderbolt su energično, fest začinjeno i kalorično glavno jelo, a Paul Di'Anno vrlo tradicionalan, ukusan ali i pomalo nedorečen desert,a zašto ovo zadnje - opisati ću uskoro. Vokal Tony Johannessen mi je nevjerovatno iznenađenje. Kako bi se ono reklo, pravi čistokrvni mužjak, dinamičan, borben, kršan, energičan, totalno karizmatičan..za kojim su vjerujem sve žene te večeri uzdisale. Cijelo vrijeme je skakutao amo-tamo, rukovao se i bivao tako pristupačan publici što je za svaku pohvalu!!! Pogotovo se to isticalo pozivanjem publike u pomoć na pjesmi "Fight" i "Dreams of Confusion". Baš zbog njega mislim da sam stvorila dojam o čitavom bendu i njihovoj glazbi. Glas mu je čist i pjevanje artikulirano. Većinu pjesama, s isto tako kraće setliste, su pjevali sa svog zadnjeg (drugog) albuma "Love And Destruction".

Bez prevelikog filozofiranja, udaram odmah u glavu-PAUL Di'Anno Tromiji 51-godišnjak, Paul Di'Anno doteturao je do mikrofona podosta nakon Pištine najave, vidno iscrpljen, već preznojen i čudnog bolesnog tena, polučio je očekivano oduševljenje i nakon "Wratchilda" se ispričao što je malo sporiji i hrapavijeg glasa jer se na aktualnoj turneji nekoliko dana ranije razbolio. Unatoč toj činjenici za svaku je pohvalu bio njegov trud da otpjeva set najbolje što može iako se vidjelo da muku muči, grčevito se drži plana i jedva hendla sa situacijom/bolesti. Publika niti u jednom trenutku nije uhvatila predah. Prvi redovi su potpuno poludjeli i zaratili sa ograničavanjima te slomili sve pred sobom poput krda bizona. Nanovo sam dobila modrice na rebrima i nogama koje su baš nedavno bile zarasle. Tada je već, nemoram niti spominjati, dvorana bila krcata i ostatak divljaka se razlikovao od prvih redova samo u tome što nisu imali ograničenja po pitanju šamaranja kosom i razbacivanjem, pogotovo na stvar "Blitzkrieg Bop" (koja je da spomenem trebala biti bis ali je Di'Anno očito morao iznenada promijeniti raspored zbog svojih poteškoća s bolesti). Ludilo i opći lom nije prestajao do zadnje stvari koju je Paul Di'Anno "pokušao" otpjevati - "Killers", primjetilo se da je već na izmaku snaga a najviše ga je raspizdilo ulijetanje euforičnog i pomahnitalog lika iz publike na pozornicu (Massimo-to je taj famozni potez koji je međuostalim otjerao Di'Anno-a, nedovršivši set) na što su se zaštitari sjatili poput pobješnjelih pasa i bolno ga bacili nazad, nakon čega je izbačen iz dvorane. Prizor je bio vrlo ružan, čak je i nas koji smo to gledali zaboljelo, i uistinu smo se zabrinuli za Massima. Publika je burno negodovala i bila razočarana naglim završetkom, te glasnim ovacijama prizivala bend nazad. Posebno je moja ekipa bila bijesna zbog neandertalskog postupanja naših zaštitara kao i zbog Di'Anno-a koji se nije potrudio zbog fanova otpjevati barem još dvije stvari. ... Malo poslije zdipila sam papir sa setlistom koji je bio priljepljen za zvučnik, pa prilažem sken papira (malo poderanog) s popisom stvari koje su svirane i koje nisu. U svakom slučaju, kako sam već rekla, ovo nije bio loš koncert ali je nedorečen i malo otužno skončan, a što se provoda tiče bilo je bezpogovorno odličan! Meni još i više jer sam si prisvojila nekoliko suvenira tokom koncerta kao što su predobre cvike gitariste Di'Anno-a što su mu ispale u ekstaznoj svirci, nezaboravno druženje s poznatom ekipom, kao i naslikavanje s bend memberima Thunderbolta i Paul Di'Anno-a. Lijep pozdrav od

Bubimirke

bubimirka // 18/11/2009

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Paul di'Annova setlista za cijelu istočnu Evropu: Wratchild - Prowler - Marshal Lokjaw - Murders in the Rue Morgue - The Beast Arises - Children of Madness - Remember Tomorrow - Purgatory - Faith Healer - A Song for You - Ghenghis Kahn - Killers - Phantom of the Opera - Running Free - Transylvania - Blitzkrieg Bop - Sanctuary