Možda ste primijetili, ali izvještaji su mi se ove godine rapidno prorijedili i kvantitetom i bogatstvom sadržaja. Nakon više od 150 reportova u četiri godine došao sam do točke gdje za neki bend ne mogu napisati ništa što već nisam za neki drugi. Točke gdje ne mogu za opis jednog te istog fenomena ili situacije upotrijebiti novu kombinaciju riječi za izreći istu poantu, jer sam ih sve ispucao. Jedini okidač za nalet inspiracije bi bio ako bi bend uživo ponudio nešto do sada neviđeno i krajnje iznenađujuće. Tada bih mogao napisati nešto što nikada prije nisam. No, nakon tolike mase popraćenih koncerata više me gotovo ništa ne može iznenaditi. Većina bendova i koncertne publike iz koncerta u koncert ponavlja iste obrasce ponašanja i djelovanja, pa sam već i samom sebi dosadan u opetovanom naglašavanju već sto puta naglašenog. Zato u zadnjih godinu dana radije platim kartu nego da kao akreditirani izvjestitelj recikliram sam svoje pisanje i nakon svake nove reciklaže se sablažnjavam nad činjenicom da mi plasirani "proizvod" postaje sve manje kvalitetan. Nešto kao i bend koji nakon nekoliko dobrih albuma u recentnim izdanjima počinje ličiti na blijedu i istrošenu kopiju samog sebe. Ne aludiram nužno na to da bendovi s ovog koncerta spadaju u tu kategoriju, ali sigurno su u onoj da se o njima ne može napisati ništa posebno niti novo, jer ni oni sami ništa takvo nisu ponudili. Barem ne za 2019. godinu.

Na Deserted Fear nažalost nisam uspio stići, što je možda i najveći propust. Čuo sam od očevidaca da se su se pred malenim brojem ljudi više dali u performans od svih ostalih bendova (kako to često i biva s prvim predgrupama koje se prije "legendi" tek moraju dokazati), a i njihov modernizirani Gorefest/Bolt Thrower zvuk bi mi sigurno bolje sjeo od morbidnog cirkusa koji je usljedio. Nifelheim, dakle. Svi su kompletno odjeveni u onu kombinaciju kože, zakovica i čavla koja može isključivo služiti za plašenje ptica u kuruzi. Ili, naravno, za black metal nastup. Jer da odeš takav u pub na pivu, svi bi ti se smijali, a u klub te ne bi pustili, jer pedeset čavla dužine 10cm na kožnoj narukvici klasificiraju istu kao hladno oružje. Meni su i na bini djelovali s tim imidžem smiješno, jer alo brate, 2020. godina je skoro, nemreš tim čavlima više nikog šokirati, a bogami (ili vragami, prigodnije) ni ispasti ozbiljan. Možeš se samo zapitati iz koje horror komedije su ispali ti likovi odjeveni za obranu njive od vrana s čijih proćelavih glava vire tri vlasi.

Neovisno o tome, muzika im je zanimljiv staroškolski black s uplivima još "staroškolskijeg" thrasha, dovoljno "nekro" za fanove prljavijeg zvuka, a muzički dovoljno raznolika onima koji ne vole jednu te istu krljavu mantru od dva susjedna mol akorda te lijenog i šlampavog "blastbeata" slušati 4 minute. Ali samo u studijskoj verziji. Naime, na ovom koncertu je zvuk gitare bio toliko loše složen da se svo to silno prebiranje prstima po vratovima gitara pretakalo u jednoličnu buku. Nema veće frustracije za uši nego čuti na svakoj pjesmi jedan te isti ton, a očima se prateći hvatove na instrumentima uvjeriti da to nije namjera izvođača. Publika gledala i slušala, valjda im je bilo dobro. Teško je procijeniti koliko je muzika nekoga emotivno taknula ako to ne ispolji u pokretima na podiju. A i za one koje se jesu povremeno gibali nije lako ustanoviti je li to baš zbog Nifelheima ili se naprosto vole gibati kada svira bilo što bučno i vrištavo, makar to bio i cover bend.

Nakon pauze za lajnap čenjdž koja je trajala duže od nastupa prvog benda, sve je bilo spremno da At The Gates zakuca na vrata naših ušnih bubnjića. Oni su nažalost istima priuštili isti tonski tretman kao i kolege prije njih. Buka, jedan "ton", sve isto...a to je puno veća tragedija za bend koji temelji zvuk na rafiniranijim i konsonantnijim melodijama. Jedino je bubanj bio čišćeg zvuka i reflektori su pratili pulsiranje duplih bas pedala što je bolje izgledalo od Nifelheimove "hologramski" projicirane vatre. Lindberg je izgledao kao Hetfieldov bratić kojem je završila kamionska šihta, a s tim mahanjem stalkom od mikrofona je prizivao slike stadionskih "rock zvijezda". Publika je nešto divljala, niti previše, niti premalo, ali opet ne dovoljno. A bilo ih je taman, nije bilo rupa na podiju, a ni gužve.

Kao što znamo, At The Gates su jedni od pionira melodičnog death metal zvuka patentiranog u Gothenburgu. Nakon groundbreaking albuma "Slaugther of the Soul" (1995.) su se odlučili raspasti. Idući album su nakon ponovnog okupljanja odlučili izbaciti tek 2014. i najnoviji prije godinu dana. To ne bi bio nikakav problem da nisu u međuvremenu na nasljeđu njihovih riffova sa spomenutog albuma izrasle čitave generacije metalcore bendova. Onih koji su njihove izvorne ideje odsilovali do krajnjih granica potrošenosti, a potom od njih počeli stvarati podlogu i temelje za profiliranje "pop metala". Novi ATG albumi zvuče kao da su mogli nastati 1996/97. godine. Da su zaista tada snimljeni, onda bi ih se percipiralo kao logičan nastavak njihovog originalnog stila, a danas ih u moru klonova i hibrida izniklih u međuvremenu može od zaborava spasiti jedino to što su izdani pod imenom, pod "brandom" zvanim At The Gates. Ali ni to nije dovoljno da ne zvuče potrošeno kao i hrpa bendova koji su u proteklih 10 godina izdali na tisuće albuma sličnih njihovom stilski izvornom. Tako to biva kada zlatnu štafetu baciš u nepreglednu masu, a da vjerojatno prije toga nisi ni bio ni svjestan da je zlatna.

Nažalost, već spomenuti problem sa bučno-jednoličnim zvukom koji nije gitarama dao da dođu do jasnog tonskog izražaja je onemogućio da Nifelheim i At The Gates pred zagrebačkom publikom muzički zablistaju. Nije prvi put da se i tonci koji poznaju muziku bendova kojima rade zvuk nisu uspjeli snaći u akustičkim zavrzlamama Tvorničkih zidova. Ne znam zašto, (rekao bih radi puno jeke, ali možda to nije ni glavni problem ni jedini), ali prostor Tvornice ispada da naprosto nije dobar za brzu i glasnu muziku bendova koji tu brzinu i glasnoću žele jasno artikulirati. Opet, nije beziznimno uvijek zvuk loš na death ili black metal bendovima, tako da ostavljamo mogućnost da se službeni tonci dotičnih bendova naprosto nisu stigli snaći. Kako god da bilo, bojim se da su ovoga puta utakmicu ton majstora i akustike prostora protiv bendova dobili ovi prvi. Drugačije ni nije moglo ispasti kod bendova kojima je zvuk glavni i jedini adut. To nikako nije loša ni manjkava osobina, ali Nifelheim i At The Gates nisu bendovi koji se pokušavaju dokazati u nekom specifičnom scenskom performansu ili istaknuti po karizmatsko-zabavljačkim vještinama frontmana, pa onda nemaju dodatnih aduta koji bi ih mogli izvući u situaciji kada njegovo veličanstvo Zvuk zakaže.

ognjen bašić // 14/12/2019