Red Fang nisam previše fermao dosada, što zbog averzije prema neopsihodeliji i stoner rocku, što zbog činjenice da su mi dosadašnji albumi djelovali kao pop-astičnija varijanta švedskog Dozera (čiji Beyond Collosal iznimno cijenim). I na prošlom albumu 'Only Ghosts' ekipa crvenih očnjaka je prezentirala nekakav catchy hard rock, poletnih riffova koji su više dugovali MC5 minimalizmu negoli težini jednog Black Sabbatha. Neke stvari s tog albuma bi se komotno mogle naći na albumu Hivesa bez da čovjek primjeti neku bitnu razliku, a u moru sličnih bendova koji su tada iskakali sa svakog kutka interneta uistinu nisam mario za još jedan hard rock bend. Da se razumijemo, songwriting i aranžmani samih pjesama su im on point, tu nema spora, ali su mi bili jednostavno mekani... Do sada. I evo upalim ja zadnji album jer me youtube algoritmi izluđuju svojim preporukama, pa da malo to osvježim jel; i ostanem malo zatečen, zbunjen, čak, usudim li se reći- zabezeknut? Gledam jesam li negdje pogriješio, da nije neki glitch na youtubeu ili što već. Ne, sve radi kako treba, a ono meni u zvučnicima - Melvinsi? Sreća pa sam sjedio jer bih inače pao u nesvijest. Ovo se ne dešava toliko često da bendovi iz jednog pristupačnog i komercijalnijeg zvuka krenu na žešče i teže. U principu proces ide obratno, no evo, desilo se, i to je isključivi razlog zašto recenziram album. Red Fangovci su izgleda odlučili odvrnuti fuzz, prije pisanja pjesama slušati isključivo 'Houdini', i isporučiti čak čovječe odličan album. Promjena i nije toliko dramatična koliko se možda čini; gitare su mutnije, riffovi su teži i uz popriličan prstohvat Black Sabbatha, ali songwriting je još uvijek toliko dobar da bez obzira na promjenu zvuka bend nije izgubio ništa u kvalitativnom smislu. Dvanaest pjesama u trajanju od 43 minute žestokog i na momente teškog, a opet pristupačnog stoner rocka, ili hard rocka, kako vam drago; i bez obzira koliko uzor bio bolno očit, pa ako već radiš derivat, ovo je primjer kako ga odraditi dobro. Od 'Unreal Estate' koja evocira teže momente Melvinsa, stoner groovčine 'Arrows', pa do lepršave grunge rock poskočice 'My Disaster' tek su prošle četiri stvari ako kontamo intro. 'Two High' sa svojim uvodom dočarava taj mmm fini ambijent prve polovice devedesetih, dok 'Anodyne' usporava za taman toliku nijansu da ne bude oktanska, ili bolje reći amfetaminska stvar, nego heroinska, kako i priliči.



'Fonzi Scheme' nastavlja ovaj niz lepršavih, a opet konzistentnih hard rock pjesama, dok prvi ozbiljniji stoner moment dolazi sa 'Days Collide', koja daje na znanje da Red Fang nije samo lagan i pristupačan, već da mogu itekako napraviti ozbiljnu stvar. Cijeli album je kao kakav 'stroll down memory lane' jer ima jednostavnih grunge rock riffova, težih momenata, punk energije, kao da u mikser ubacite Houdini, Inhaler od Tada i vrhunsko aranžiranje stvari sa pop senzibilitetom. Album ne pati od nedostatka kvalitete baš zbog toga, jer kvaliteta pjesama podiže i iz prosjeka izdiže album na koji bih se s takvim guštom u drugačijim okolnostima istovario. Ako volite sve dosad spomenuto, ako vam je 'Since we've become translucent' od Mudhoneya odličan album, pa čak se usudim reći i ako volite laganije momente ranog Soundgardena, mislim da će vas ovaj album pogoditi točno u venu. Glavna i jedina zamjerka zapravo je da ste sve ovo već čuli od Melvinsa, ali kad je ovako dobro odrađeno nemam srca popljuvati album koji me tako flashao natrag u ranu adolescenciju.

Red Fang dakle isporučio žešči album od prethodnika, pogodio 90% svega što je valjalo iz grunge eksplozije, upario to sa malo sabbathovskog stonera, i jedino što nedostaje je kakav utjecaj Jane's Addictiona da bi pokrili ama baš sve iz te ere, a opet, primjeti se ta tendencija lakopamtljivome, catchy zvuku. Na koncu vežite kariranu košulju umjesto remena, poderite majicu i traperice, puknite se horsom u venu i tulumarite kao da je 1992. Da nije očiti derivat bila bi čista desetka.

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 17/06/2021