Ovaj mjesec stvarno zaslužuje da ga se izbriše iz kalendara, uzimajući u obzir ovo vrijeme koje nikako da se odluči što hoće, hoće li nas otopiti ili potopiti. Ali ako ništa drugo, barem koncerata ne nedostaje. Iz Oregona su nam se tako ponovo dokoturali garažni bogovi PIerced Arrows, a iz zagrebačke Dugmetare Welcomin' Commitee in Flames. Ne znam jesam li pogodio sve dvostruke suglasnike. WCIF su bili dobro raspoloženi. Te večeri im je svirka išla odlično, ali egzibicionizam baš i nije. Što inače nije slučaj. Goran je gitaru rastavio na proste faktore, Kazuko je vrištala svojim milozvučnim kawai-vriskom, a Kolumbo je i brže ritmove odsvirao točno, lupajući u svom prepoznatljivo ukočenom Duracell-stilu, (otkrivajući time misterij iz Murskog Središća kako je pod utjecajem alkohola na Trash'n'Burn Festivalu u obaranju ruku uspio pobijediti, ni više ni manje nego pet kršnih muževa, ali o tom drugom prigodom). Ali, šteta što zapaljena činela nije gorjela duže, i šteta što timpan nije završio na nečijoj glavi kao onomad u Spunku, ma općenito, šteta barem nešto nije bilo slomljeno, razbijeno ili barem ozlijeđeno, pa da užitak šoka bude potpun. Nisam teže u životu započinjao recenziju kao sad. Jer, postoje bandovi koji dođu, odsviraju, vi skačete, pijete pivo, čavrljate, dobacujete, idete pišat s vremena na vrijeme, a možda se desi i kako novo poznanstvo. I bez obzira što vas stalno netko gurka laktovima, što slučajno prolijeva pivo po vama, gitaristi puca žica, bubnjaru pucaju palice, vama općenito puca kurac za cijeli svijet. Jer se osjećate odlično. I kad vas netko sutradan pita kako vam je bilo, reći ćete da je bilo dobro, ali da vas malo boli glava od piva i cigareta. Ako je taj netko koncertni manijak kao i vi, znat će točno na što mislite. Ništa se zapravo nije dogodilo, uobičajena svirka od svojih sat, sat i pol vremena, pilo se, pušilo se, skakalo se, družilo se, sve što se inače radi kad se uživa u dobrom koncertu. Ali ono prekjučer, ono nije bio koncert, ono je bila sveta misa. Klanjanje. Ples oko vatre. I opet se radilo sve ono što se na koncertu inače radi, ali je sve bilo drukčije. Vi možete tom nekom koncertnom manijaku kao i vi objašnjavati kako je bilo, ali ako taj netko nikad prije nije gledao Pierced Arrows ili barem Dead Moon, teško da ćete uspjeti dočarati taj doživljaj. Za Pierced Arrows mogu reći sve samo ne da su im koncerti vrhunski odrađeni. To bilo isto kao da za babin paprikaš kažete da je savršeno pogođen omjer začina. Daleko od toga da je omjer začina, odnosno u ovom slučaju omjer tonova savršeno pogođen, ali ta energija, taj okus je nešto posebno, nešto što voliš uvijek, bez obzira na trenutak. Dakle, savršenstvo u svojoj nesavršenosti. Serem se na ovakvu rečenicu. Fred i Toody Cole su jedinstveni svijet sami za sebe u svijetu garažnog rock'n'rolla. Muzika im možda jest stara, ali daleko do toga da je zastarjela. Naprotiv, u njoj ima više svježine i života nego u nekim mlađim garažnim bandovima koji su prodefilirali kroz Zagreb. Tome zasigurno pridonosi mlađahni i zgođušni bubnjar Kelly, sin nekog Fredovog pajdaša iz sedamdesetih, koji je sad već na pravom putu da sraste za stalno s bračnim parom Cole, i doda koju tetovažu više na svoja junačka pleća.

Za bis su nam ostavili hitove iz vremena Dead Moona, kad je iz mase eruptiralo oduševljenje, čitaj kad je otpočela šutka. Faić me negdje na pola "It's OK" zgrabio oko pasa, digao u zrak i vrtio ko balerinu, što je uz šest točenih u stomaku, te uzimajući u obzir rotaciju i poskakivanje prijetilo da izazove još jednu erupciju, ali onu večernje salame, paradajza i majoneze. Na svu sreću, to se nije desilo i mogao sam čuti kako Toody govori da je ponedjeljak, da sutra radimo i trebamo ići na spavanje. "Oh, poor babies!" dodala je majčinski se nasmijavši na kraju, potpuno poremetivši svoj imidž opasne vještice. Ne bi nam bio škodio još jedan bis, ali kad majka Toody kaže da je vrijeme za spavanje, onda bolje da je poslušamo prije nego se naljuti. Nadajmo se da ćemo poživjeti toliko da ih gledamo na godinu, jer oni će, čini se, živjeti barem još toliko koliko sad imaju.

djole // 20/11/2009

> vidi sve fotke // see all photos