Svaki dan se igramo sa đavolom, ali ne baš onim koji nosi Pradu. Takvi su rjeđi i puno zavodljiviji, a meni su ovi christian metalkoreaši iz Daytona jedno vrijeme bili poprilično zanimljiv bend zbog lirskog segmenta upijajući horror teme na bazi apokalipse daleko prije pandemije, tamo početkom druge decenije 21. stoljeća kada su imali nekoliko odličnih radova baš na tu fikciju. Onda sam ih jedno vrijeme zanemario, ali, dakako, slušao sam sva njihova izdanja, no budući da poput mnogih dobrih i kreativnih Amerikanaca žestokog stila nisu dolazili u naše krajeve, neke albume sam sjetno posmatrao sa strane, eh, kad bi umjesto velških Bullet For My Valentine mogao vidjeti američkog Vraga koji nosi pradu jer obožavam horror filmove, ništa bez njih. Horror je svakodnevno prisutan u svim segmentima, a bend ima ozloglašen pristup tom arhetipu sa učešćem post-hardcore i nu-metal, rečemo, post-moderne.



Dvadeset minuta kratkog horrora je sasvim dovoljno u zvučnim frakcijama modernog i sumanutog metalcorea, mada je trebalo ovaj EP i proširiti s obzirom na aktualnu tematiku oko sofisticiranog prikaza 'novog cjepiva' za široko pučanstvo u Americi. Nećeš se cijepiti, aaa? Sada će novi prezident Joe Biden dati proglas da je Trump fulao krizu govoreći kako će u Americi od Covid-19 umrijeti oko 120.000 ljudi, da će on zaustaviti smrtnost, a majko mila, do sada ih je umrlo više od 600.000 i rast se svakim danom povećava. Tko uopće više išta može vjerovati napuhanim i prepotentnim Amerikancima? Postaju reminiscencija mnogih zabavnih filmova na račun zombija o kojima je bend zborio u ranijem dijelu karijere, samo se to baš nije adekvatno revaloriziralo u Europi. Obično su komentari bili ono, jebote američki metalcore bend tetoviranih balavaca i k tome kršćana, pa koji ti je to metal? Ima svoje pozitivne strane: Đavol s Pradom se više ne kocka, sada ide u sablasnost, atmosferu i kvarove premašujući Zombi karakteristike dekorirajući stupidno američko društvo i intermedije najblesavije filmske propagande o Americi. Ako gledate horror filmove, sigurno primjećujete nezaobilazne klišeje: u svakoj pripizdini nema signala za mobitel, električna struja se gasi, sklopka iskače kada Đavo dođe u kuću, sjekira i nož lete po zraku jer ima mogućnost telekineze, vanzemaljci se redovito spuštaju samo u Ameriku, a na bilo koji planet da dođe Amerikanac, on obavezno uspostavi novi društveni poredak. Amerika je najjača u filmovima, nitko jači od njih. Rambo je svuda, ti bokca, onog sirotinjskog koji ustvari ne postoji, jer da postoji, vratio bi se u romantičnog "Rockya" 1976., a to moderni Amerikanci odavno ne vole. Znam da se pojavila i nova scena koja revalorizira baš tog, socijalnog Rockya, ali, ma daj, ufff… koje patetično sranje.

Teško je povjerovati da je ovdje riječ o istom bendu iz ranijeg perioda jer su relacije sasvim drugačije: 5 pjesama pokazuju sasvim drugačije lirske, stilske i zvučne konotacije; uvodna "Nightfall" počinje iz klasičnog energičnog rešetanja nakon prve minute otišavši u ambijentalni kut i giba se tromo odličnim produkcijskim fakcijama o košmaru preživljavanja do jutra, dok je treći dio kompozicije pun hardcore gibanja s izmjenjivim tempovima. Odmah moram reći da je produkcija abnormalno, ha, savršena, ako se to tako može reći. Hit "Folroln" je najupečatljivija stvar u fahu, besprijekorno moderno odrađena s jasnim naglaskom na loše upravljanje ljudske sudbine u kontekstu smrtnosti i lamenta, odnosno dark/ gothic jadikovke, "Termination" ima bliskosti s post-punkom na metal relaciji (zamislite Joy Division i Bauhaus u metalcore varijanti), "Nora" izranja iz gothic šliha u urnebes katalizirajući i dio industrial konotacija uz, dakako, fantastično vokalno vrištanje Mike Hranice, a mora se reći jedna stvar koja se, možda i ne primijeti tijekom čitavog EP-ija - činele su svedene na minimum! Dakako, nije ovo neko epohalno remek-djelo poput Gabrielovih albuma "3" (1980) ili "4" (1982) gdje je iz bubnjarskog seta kompletno izbacio činele dobivši genijalan, avangardni rock zvuk, ali Giuseppe Capolupo (Gypsy and His Band of Ghosts, e-Haste the Day, Once Nothing, Demise Of Eros, God Alone), relativno mlađi bubnjar (startao 2003.) znao je s produkcijskom ekipom odvaljati ono što se i očekuje.

Pjesme su okey, dovoljno headbanging za zakucavanje do poda, energične, taman za ogledalo budućnosti benda koji itekako pazi na produkcijsku stranu zvuka. Nije samo zvuk i stil ovdje mjerilo kvalitete; sadržaj tekstova je itekako bitan vadeći horde 'nemrtvih, naravno, 'undead' poput Bauhausa i Peter Murphya.

Naslovi: 1.Nightfall, 2.Folroln, 3.Termination, 4.Nora, 5.Contagion

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/06/2021