Ooo, ma samo ih pogledajte kako fino, dotjerano i uštirkano izgledaju, taman kao ekipa koja se spremila za svadbu nekog svojeg prijatelja gdje će plesati, pomalo cugati whiskey i pivo, a možda i zasvirati neki country. Pomislili biste, s naslovom albuma poput "Flowers", da The Devil Wears Prada žele otići u folk-rock. Pretpostavka ima neke istine u sebi, s obzirom na svjesni napor utkan u njihov deveti album da nastave napredovati umjesto da stagniraju. Uostalom, ne bi bilo idealno pratiti ozbiljan komercijalni pad prethodnog albuma "Color Decay" iz 2022. s malom dozom bijesa. Problem je u tome što se u njihovom slučaju čini kao da je bilo vremena kada su tu ambiciju možda ostavili pred vratima studija. Svježije ideje Daytonskog kvinteta, koje su nježno isprepletene, općenito nude najjače trenutke. Simfonijski prizvuk koji se provlači kroz najdužu "Where The Flowers Never Grow" od čak skoro 9 minuta, promišljen je i neočekivan progressive dodir, vješto čineći njegov pad u oštar slom još neočekivanijim, emotivnim čaršavom poškropljen ružinim uljem i svadbenim razočarenjem 'moja se tiha patnja' udala za idiota i otišla na mjesto gdje cvijeće ne raste. U međuvremenu, "The Silence" u drugoj polovici albuma gotovo zvuči kao da su gitare ostavili sa strane, u biti TWDP pop pjesma kojom dominira snažan ritam koji se pokazuje iznenađujuće učinkovitim. Pred kraj albuma, tužna "Wave" iskorištava podcijenjenu moć izgradnje balade oko jedne električne gitare, potiskujući buku za trenutak tihe tuge.











Njihov uobičajeni osnovni materijal i dalje je sasvim simpatičan, posebno All Out-ovi snažni ritmovi i oštri rifovi. Iako sjajne i uglađene, pjesme poput "Everybody Knows" i "Ritual" prilično su standardne melodijske numere srednjeg nivoa u kojima pokušavaju proći na čelo grupe, ali na kraju zaostaju. Tekstualno, ovdje mnogo toga povremeno postaje izvještačeno i glumatajuće neuvjerljivo. Stoga središnja pjesma, 'Tell me why the highs always feels so low', nema dubine, dok se neki stihovi iz "Eyes" čak čine nespretnima. 'Hell is a realist place / When I'm run at an artificial tempo' je jedan nezgrapan dvostih, a 'Give me eyes / Let me realize' nije puno bolja.





Koliko god su se trudili zvučno napredovati, i svaka im čast na tome, uspjeli su postići čvrste i pouzdane rezultate, umjesto da dosegnu neke posebne nove visine. Za predane obožavatelje to će biti više nego dovoljno. Za druge, dijelovi albuma nisu toliko različiti od onoga što je ostalo dostupno. I osim toga, da li potencirati ovaj album koji je od 15 pjesama čak 9 realizirao kao singlove od kojih su, konačno "For you" i "Everybody knows" postali mainstream radio hitovi. Prvi je moderna balada za eurosong, a drugi je prelazak u sve one poznate patetične cake nu-metala Linkin Park. Nakon 20 godina zanimljive kreativne karijere se traže u tinejdžerskoj publici.

Naslovi:
01 - That Same Place
02 - Where the Flowers Never Grow
03 - Everybody Knows
04 - So Low
05 - For You
06 - All Out
07 - Ritual
08 - When You're Gone
09 - The Sky Behind The Rain
10 - The Silence
11 - Eyes
12 - Cure Me
13 - Wave
14 - My Paradise
15 - Play The Old Shit

marko // 12/02/2026