Izgleda da je završila početna uzlazna faza ovog vrlo popularnog američkog melodic metalcore benda iz Daytona (Ohio) nakon što ih je napustio klavijaturist James Baney netom nakon živog dugosvirajućeg zapisa "Dead & Alive" 2012. godine.
Njihov dosadašnji opus od 4 studijska albuma, jednog živog zapisa i jednog EP-ija, po mnogima ponajboljeg rada "Zombie" (2010, USA no.10) bio je u znaku apokalipse, horrora i tema s onu stranu života, no na ovome petom studijskom radu količina nasilja drastično opada i tematski se orijentira ka neizvjesnim motivima priče. Tama, čudovišne prikaze, užas i očaj je i dalje prisutan samo što sve te preokupacije više ne završavaju sablasno već su usmjerene ka slušatelju da on sam donese finalni rasplet tema. U tom pogledu su upravo naciljali na svrsishodnost umjetničkog lirskog aspekta koji ovaj puta ne nudi na pladnju završnicu već ono nejasno i mistično stanje dovodeći slušatelja u pat poziciju 'a što sad?'.



Zbog toga je očito da bi album mogao imati nastavak ovih priča poput filmskih scenarija koji često znaju Tarantinovski okončavati s namjerno 'odrezanim' epilozima i pojašnjenjima. Ovdje postoje neki ključni trenuci eksperimentiranja i raznolikosti u kojima se osjeća da bend priprema svoju novu budućnost - osim tematskih neizravnosti i pomanjkanja Baneya kojeg je nedovoljno upečatljivo zamijenio Johnathan Gering koji se ne smatra članom benda, naglasak je na pjesmama i produkciji Matt Goldmana i Adama Dutkiewitcza koji su im podarili zvuk do sada najbliskiji onome kako zvuče uživo. Nema šminke i bravuroznih elektronskih poteza jer su uočili da im vraški dobra produkcija smeta. Možda je stoga ovaj album za kućno slušanje tananiji od prethodnih, a i zero slabiji zbog nezavršenih priča, no da budem iskren, još je uvijek jako dobar rad koji revno pokazuje njihovu prirodnu sirovu snagu.



Do sada su bili vjerni, a i ostali su pristupu da kao singlove objavljuju najbolje pjesme koje su na albumu porazbacali nezavisno od ostatka materijala. Prvi singl "Martyrs" s duplim basovima Andy Tricka i mnogobrojnim bubnjarskim breakovima Daniel Williamsa, te umješnim grubim krikovima frontmena Mikea Hranice je jedna od najtežih pjesama koja nije kao što bi se očekivalo stavljena na početak albuma. Nalazi se tek kao 8. po redu, dok je drugi singl "Home for grave" u mahnitom sukobu urnebesnog hardcorea i tromijih tempova s karakteristikama kompleksne aranžmanske strukture predzadnja pjesma po redu. Tek treći singl "First sight" se nalazi u prvom dijelu albuma kao treća skladba u kojoj se susreće složeno napredovanje intenziteta dinamike, balansirajući prolaz u imaginaciju teme i nježan gitarski rad s teškim udarcima.



Najizrazitiji dio je ubitačna ritam sekcija koja melje kompleksnošću i teško je zamisliti ovaj bend bez ovakvog dvojca gdje su gitare Chris Rubeya i Jeremy DePoystera skoro pa u drugom planu i malte ne (da) služe u čitavoj infrastrukturi otprilike isto kao i klavijature. Naravno, ovdje svako ponaosob može od 13 kompozicija odabrati svoje favorite budući da je riječ o odstupanjima od uobičajenog modela metalcorea bilo da se radi o dvije uvodne i najmračnije nabijene skladbe "Gloom" i "Rumors" koje šire spektar izvan standarda u thrash, elektronske ambijente, pa čak i natruhe industrial-hardcorea zajedno s pjesmom "Black & blue" ili umjerene "War" koja pristaje Faith No More otprilike na albumu "The Real Thing" s clean vokalom DePoystera. S druge pak strane, tu je vrlo nježna, lagana, ali i depresivno-psihodelična naslovna "8.18" u trajanju od svega 2 minute i melankolična laganica "Care more" koja je ustvari EBM/gothic/industrial-pop koji po svim karakteristikama potpuno odskače od stila TDWP i više bi odgovarao nekom novom radu novosadskih DreDDup kad bi se MiKKa kojim slučajem odlučio spojiti pop i industrial, te razdvojiti senzibilan i grubi vokal.

Vrag Nosi Pradu su i dalje ostali u suvremenoj post-hardcore domeni nudeći raznolike teksture i sporogoreća krešenda s turobnim intonacijama, neke vraški brze i zahtjevne instrumentalističke finte, takoreći novotarije. Stil im je svjež, friški, moderan, baš kao da je upravo ujutro u 8:18 izašao iz obližnje pekare, a premda sa predumišljajem razmatram tvrdeći da im ovo nije najbolji album (hm?), sjetim se davne 1995. kada su Fugazi krčili nove teritorije i podarili tada čudnovati i prilično eksperimentalan album "Red Medicine". Da budemo na čisto, oba benda nemaju zvučno ništa zajedničko osim stvaralačke kreativnosti koja ih nagoni na inovacije. Fugazi su se nažalost zaustavili početkom 21. stoljeća, no ovi mladi dečki su moderni izdanak upravo tog stila što su Ian McKaye i ekipa radili prije dvadesetak godina. Uz dodatak prefixa metal koji u slučaju Prade i nije intenzivno naglašen.

S njima metalcore ide dalje i otkriva nove forme izražavanja.

Naslovi: 1.Gloom, 2.Rumors, 3.First sight, 4.War, 5.8:18, 6.Salior's prayer, 7.Care more, 8.Martyrs, 9.Black & blue, 10.Transgress, 11.Number eleven, 12.Home for grave, 13.In heart

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/11/2013