Agathon i njegova postava nisu vrh vrhova black metala, ali pošto vrlo rijetko objavljuju albume, dovoljno su zanimljivi da ne budu dosadni. Ovo im je tek 7. u karijeri dugačkoj više od 25 godina, a prvi nakon "The Age Of Aquarius" iz 2016. Od tada su realizirali kompilaciju "Fuck the World, War is War" (2017, Symbol of Domination Prod.) s osam znamenitih pjesama iz najranije, demo faze i EP "Obscure Metamorphosis" (2018) u vlastitoj distribuciji, no šteta, niti jedna od 4 pjesme se ne nalaze na ovome albumu. Zvuk im se poprilično promijenio: više nema onolike navale symphonic aranžmana i melodičnih linija na klavijaturama, već su u prvi plan istaknute gitare koje uz Agathona svira Micko Hell (pridružio im se na prethodnom albumu), a razlog tome je što ih je napustio glavni meštar na žicama Lord Heikkinen koji je u bendu proveo gotovo 20 godina i svirao na svim albumima. Bez njega jest uočljiva praznina virtuoznosti koju je davao, no svi oni mračni kutovi sa zlim vokalom ostaju i dalje klasični u opsegu priče, ovaj puta o pustinjaku na ledenim planinama suočavajući se s Drakulom koji ima jedine aspiracije prema njegovoj vratnoj žili da mu isisa krv. Pjesme su koncipirane slojevito bez prevelike i prenapadne progresije koja se redovito očekuje od symphonic žanrova. Ne, ovdje nema pretjeranih glumatanja sa zamršenim sekvencama, već samo usredotočenosti na svirku s didaktički pravilnim izmjenama tempova bubnjara Suntio-a kojeg u stopu prati basist Nuklear Tormentörr, a ova ritam sekcija uhodano šiba na posljednja 4 albuma, još tamo od "Grand Hammering" iz 2004., samo, na moju žalost, bend se nikada nije pojavio na ovim našim, balkanskim ex-Yu prostorima da dokaže i koncertnu, pa rečemo, izvrsnost kakvoće albuma. Razglabati o pjesmama se može: različite su i imaju ugodnu čar žanra kao takvog: uvodna "The hermit" ulazi u običan 4/4 takt s tek povremenim blastbeatovima i kao takva je odmah u startu napenalena za komercijalni pogodak, mada valja pričekati jer slijedi još nekoliko vitalnijih aduta što istom mjerom kotrljaju gitarske melodije, laganije dionice, pa čak i plesni prioritet lišen uobičajenog headbanginga. Tu valja spomenuti vrlo plesnu "Master inside" u gothic stilu s neljudskim režanjem isprepletenim sanjivim detaljima stvorenim za hit, a potom i "Third eye opening" u uglavnom sporijim, doom fluktacijama sa šarmantnom atmosferom prozračnih kulisa gothic/ dark synthova i odjecima zvona, a posebno je zanimljiv dvojaki aranžman koji je na polovici pjesme isprekidan sirovim garažnim riffovima odnoseći čitav konglomerat u post-black smjeru što je sasvim pristojna novina da se i Agathon mijenja prilagođavajući trendovima.



"They are waiting" dođe kao sumanuto olujna reminiscencija The Cure i Joy Division, a takve poveznice su vrlo česte u black metalu, no umjesto minimalističkih hipnoza, Gloomy Grim daju kompleksnu strukturu u čak 5 i pol minuta različite kombinatorike ritmova i stilova pokazujući da su dostojan predstavnik žanra koji ne glumata. Stabilnu dinamiku predočavaju u kraćoj "Conjuction to the ground" koja čak ima i rock/funk aditive, a daljnje nizanje pjesama je konceptualni slijed horror priče s oštro fokusiranim razdiobama ljudske slobode koja praktički postoji isto onoliko koliko i običnom smrtniku naredba kapitalista da u jednom danu preko vlastitih leđa istovari 15 tona robe. Šta će kapitalist plaćati tranzit ako ima roba? I šta će vampir preko interneta tražiti krv od vanjskih službi, ako je može dobiti besplatno? Taj drugi, završni dio albuma je daleko koherentniji od uvodne 3-4 pjesme prateći čak i punk-hardcore funkciju u završnoj "Haunting, hunting, howling" s prljavim osjećajima uništenja da ništa u današnjoj sferi ne vrijedi niti pišljiva boba.

Znam, teško se ljudima i auditoriju naučenom na stupanj ljepote i idile, makar ona bila na jadnim financijskim i materijalnim nogama uopće usmjeriti na black metal tematiku nihilizma, svi bi htjeli perfekciju života, ali to tako ide samo ako si od malih nogu pohađao školu za direktora, recimo banke, očekujući veliku feštu s diplomom i pristojno uravnoteženim poltronima. A Gloomy Grim i Agathon to nisu. Kao poklon, najvjernijim slušateljima, zadnje spomenuta pjesma ima fantastičan završetak: prvo morate poslušati uvodnih 5 i pol minuta, a onda pričekati skoro 10 minuta pauze za završnicu, odnosno grande finale od 4 minute, što je još jedan tricky potez Agathona. Sjajne minute završavaju 'odrezano' u pola takta, što znači, valja očekivati i nastavak, da ovo nije 'sve' od njega. I da u arsenalu ima još štošta toga. Neke metal web stranice su ovome albumu dale i 10 za ocjenu, ali budući da jako dobro poznajem rad Gloomy Grim, naravno, volim Agathona, pravim imenom Juha Hintikka, suzdržano pratim razvoj njegove uzlaznosti više od desetak godina kao što seljak i ratar prati rast hibridnog kukuruza špricanog sa svim mogućim otrovima.

Dobar album u 21. stoljeću modernog black metala. Burzum se baš i ne bi s time složio. Pretpostavljam.

Naslovi: 1.Invitation, 2.The hermit, 3.Master inside, 4.Third eye opening, 5.They are waiting, 6.Conjuction to the ground, 7.To the death I have sworn, 8.Purity, beauty, freedom, 9.Blood, monsters, darkness, 10.Haunting, hunting, howling

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/05/2021