Možda je do youtube logaritma, pa moram stalno pročišćavati stvari koje sam već poslušao ili što mi se ne gleda (oh taj gušt kad sakrijem nešto od maidena ili megadetha), ali u zadnje vrijeme mi iskače masa black metala. Francuz je u pitanju, solo projekt i ovo je prvi EP. Samizdat album trajanja 29 minuta. Pjesme nemaju imena nego su 'imenovane' po rednom broju. Nakon kratkog uvoda kreće tremolo i atmosferična stvar 'I', rekao bi čovjek ništa posebno u odnosu na masu drugih bendova, ali black metal odavno figura kao jedan derivat pa stoga neću tražiti previše originalnosti u žanru koji se diči svojim konzervativizmom i dogmama. No baražna vatra koja slijedi, praćena blastbeatovima i atmosferičnim riffovima, možda donekle usporedivo sa Judas Iscariot, popravlja inicijalni dojam, a i nema smisla da previše uspoređujem, ako iole pratite žanr sve ste ovo već čuli. Ono što meni plijeni pažnju su spori riffovi, točnije onaj koji počinje oko četvrte minute. Od cijele te plejade bendova, pogotovo onih koji su kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih bili inspirirani sympho blackom uvijek su mi najdraži dijelovi pjesme bili oni spori grandiozni riffovi između sumanutih blastbeat dijelova, pa tako i ovdje. Nešto kao zli Khold, što je svakako kompliment. Stvar se nastavlja standardnim blastbeatom i blackerskim riffovima. Nije dosadno, nije naporno, to je najbitnije. Kraj stvari ima mali melankolični twist koji kompoziciju uspješno privodi kraju.



Druga pjesma počinje šestosminskim ritmom što je kod mene veliki turn off. Stvar nije loša, leadovi su interesantni, pa se vikinški stil malo lakše da probaviti. Najbolji dio je blast u sredini pjesme koji razbija tu 'humpa dumpa' monotoniju. Preskačem i prelazim na treću pjesmu, koja u startu dere brutalni blast beat i tjera me da zaboravim ono što sam prije čuo. Najžešča dosad na EPu, uz malo sporije tupa-tupa dijelove, pa čak i malo groovea što dođe kao dobra raznovrsnost. I ovdje su najbolji spori dijelovi, ali cijela stvar je čisto ok groove black stvar kojoj bi jedina zamjerka bila što oni rijetki prijelazi komotno mogu zamijeniti taj cijeli groove i dati puno bolesniji rezultat. Blast za kraj i dolazimo do zadnje pjesme, koja je zadnja s razlogom, jer najbolji dijelovi su joj oni koji podsjećaju na Judas Iscariot, mada moram priznati da ni ona nije toliko loša. Opet se ponavlja moment kada su spori riffovi zapravo duša albuma, mada u ovoj pjesmi i nije nešto i opet taj prokleti šestosminski viking đir. Pa zar toga nije dovoljno više izbačeno? Atmosferični nastavak stvari definitivno poboljšava dojam, jer bi pjesma bila generična do bola da nije toga. Peta stvar je kratki outro.

Za ljubitelje atmosferičnog black metala zasigurno, nije dosadno, a obzirom da je prvo ostvarenje svakako zaslužuje pažnju. Moglo je i bez tih amo reć vikinških dijelova, uz malo više utjecaja recimo prvog Zyklona, ali neću se previše žaliti.

Tracklista: 1. I, 2. II, 3. III, 4. IV, 5.V

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 14/05/2021