Znam, odavno manjkaju The Jesus Lizard, već više od 20 godina isto kao i Fugazi, ah, jbg, to su bila lijepa vremena kasnih 80-ih, najboljeg noise-rock i prvog post-hardcorea 90-ih, ali to je prošla stvar koju Mike Patton i dalje gura nezavisno od svojih drugih projekata. Kad su se Lizardi razilazili koncem prošlog i početkom ovog stoljeća, uzeo si je gitarista Duane Denisona (ex-The Jesus Lizard), te s njime kao osnovicom uz još dva vrsna glazbenika, latvijskog basista Kevin Rutmansa (ex-The Cows, ex-The Melvins) i bubnjara John Stainera (ex-Helmet, ex-Battles) pokrenuo ovu underground supergupu s vremena na vrijeme isporučivši poneki album. Umjesto Rutmana odavno je prisutan Trevor Dunn iz Pattonovog Mr. Bungle. Drugi album "Mit Gas" 2003. im je čak dospio na UK no. 98, a četvrti "Oddfelows" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=16370 iz 2013. na USA no.69, ali moram priznati, unatoč uspjehu, ostao sam prilično rezerviran. Ne zbog planetarne popularnosti Pattona o kome se sve zna, već zbog činjenice da ovi vrsni glazbenici ništa drugo ne rade osim što su radili u domicilnim bendovima, a to nije nikakav napredak nego stagniranje koje traje, evo već 20 godina. Može se čak reći i da su svi ti bendovi iscrpili ležište inspiracija u dotičnom trenutku i nisu našli pravovaljani razlog za postojanje (osim dakako, novaca), ali pojednostavljenije bi bilo reći ono što mi je još davno rekao Bara iz Trobecovih Krušnih Peći koji je svirao i u zadnjoj fazi Haustora pred sam raspad Jugoslavije, a potom se Haustor okupio sredinom 90-ih: Rundek je rekao da njemu ne trebaju novci od pjesama Haustora, on svoju novu zaradu vidi na sasvim drugačijem terenu od Haustora. Jebi ga, Rundek se pretvorio, oćemo ili nećemo priznati u zabavnjake isto kao i Massimo, nekadašnji vođa jugoslavenskog gothic-rocka, barem iz rakursa 1982-1984 godine kada su Dorian Gray objavili onaj čuveni debi album, a grafiti benda su se svako malo misteriozno pojavljivali po zidovima Zagreba.



Osim upečatljivog, prodornog, moćnog i dakako, nevjerojatnog Pattonovog vokala u čak 5 oktava s kojim može raditi što god hoće, baš i da čita cjenik obuće iz izloga bio bi zanimljiv, malo toga ovdje ima atribut superiornosti. Kad Denison svira riffove, to nije ništa posebno, ionako su mu mnogi zamjerali kad je na zadnjim Lizard albumima umjesto noisea i ekspresija počeo prtljati s riffovima, a ovdje ih fila kroz linearne chuggove u svakom trenutku kada treba naglasiti 'šus' i 'druk' eksplozije odmah od uvodne "SHHH!". A to nimalo nije neka posebna kreacija. Očito mu se ne da izmišljati nešto novo. Ostavlja dosta praznog prostora kojeg popunjava razdvojenim hibridnim pletenjima što svakoj pjesmi donosi dinamiku, ali i brojne padove poput skakanja po trampolinu. Primjerice "Dog eat dog" komotno sjeda u pjesmaricu AC/DC, "Fatback" ima jednostavne utore, "Tattoo zero" napetu podlogu gdje se čeka kamikaza bubnjeva i tako redom. Ono što je još jedan, ha, kako za koga, vitalan faktor su Pattonovi tekstovi koje sustavno smatra lakomislenim i naivnim, redovito napisanim u zadnji čas i ne drži ih previše ozbiljnim stvarajući samo mentalne slike koje se uklapaju u Denisonove akorde bez prevelike progresije. Tako ovdje ima benavih komparacija krajnosti - 'oštra komoda - guske koračaju', glupastih personifikacija 'ovaj grad je čist kao mačka skačući mi u krilo' ili 'promatrajući medenice što trzaju, dok skitnice drkaju'. Ima i apokaliptičnih izleta ("Doomsday fatigue"), apstrakcija svakodnevice ("Bussines casual"), suptilnih metafora o Covid-19 ("Sidewinder")... Korištenje ovakvih retoričkih poteza za jedini cilj ima stvoriti konfuziju i zbunjenost, duhoviti paradoks igranja riječima, ali ne treba zaboraviti da je jedno vrijeme prije nego što je postao popularan proučavao englesku književnost. Samim time pitanje je koliko ne samo on, već i bend uranja u takav libreto koji bi trebao mirisati na paranoične, ali daleko konzekventnije i jasnije tekstove David Byrnea iz vremena Talking Heads.



Očekivati nekakvu superiornost nije vrijedno rasprave. Ovo je samo dovitljiva buntovna zafrkancija i satira u kojoj se ne mogu očekivati hitovi poput Faith No More. Malo otrova, napetosti i poneka vrlo čudna pjesma o Zemljanima poput "Eureka". Što je sljedeće na tapeti od Pattona. Nakon povratničkih albuma Mr. Bungle i tētēma (oba 2020.) možda dolaze Fantomas, Peeping Tom, Dead Cross, Hemophiliac, Moonchild Trio, neka nova suradnja s John Zornom ili solo album kojeg nije realizirao još od 2010.? U svakom slučaju, njemu nikad nije dosadno.

Naslovi: 1.SHHH!, 2.Valentine shine, 3.Predators and scavengers, 4.Doomsday fatigue, 5.Bussines casual, 6.Tattoo zero, 7.Fatback, 8.Howlie, 9.Eureka, 10.Sidewinder, 11.Recoil, 12.Dog eat dog

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/04/2021