TOMAHAWK je supergrupa oformljena 2000 godine od strane Mike Pattona (Faith No More) i Duane Denisona (Jesus Lizard), kojima su se pridružili ne manje važni Kevin Rutmanis (Melvins/Cows) i John Stanier (Helmet). U međuvremenu Rutmanis je napustio bend, a na njegovo mjesto je uletio Trevor Dunn (Fantomas/Secret Chiefs3).

Do sada su objavili četiri studijska albuma, a posljednji "Oddfellows" objavljen je nedavno. Već sama postava i "background" članova benda, može nagovijestiti što se može očekivati na albumu. Tako osim dobro uočljivog Pattonovog vokala, imamo i žestoku i glasnu Denisonovu gitaru te čvrstu ritam sekciju koja drži sve konce na okupu, iako je ovo Dunnu premijera u bendu.

Pjesme se nižu u trominutnim intervalima, a priča kaže da je ovih trinaest pjesama snimljeno u studiju u samo šest dana. Čini se da nisu previše komplicirali u studiju, a to se može i čuti u pjesmama. Simplificirane pjesme, lišene bilo kakvih soliranja, kompliciranja ili pak elektronskih dodataka rijetko se čuju u današnje vrijeme, a vjerujem da će to biti pravi mamac onim nostalgičarima za takvim vremenima, kada su matični bendovi članova Tomahawka "hodali zemljom", odnosno povratak zvuku kakav su imali na prva dva albuma.

Neke od pjesama odaju atmoesferu horor filmova, što zbog Pattonovog vokala, što zbog muzičke podloge (A thousand Eyes, Baby Let's Play), dok druge svojom agresivnošću podsjećaju na Jesus Lizard ili Helmet u najboljim izdanjima (The Quiet Few, Choke Neck).

Iako većina ovih pjesama neće doprijeti do šireg slušateljstva, kao što je to bio slučaj s pjesmama Faith no More, tu ima dobrog radio friendly materijala, a tu prvenstveno mislim na singl Stone Letter, Waratorium ili čak Stone Paw, koja daje zanimljiv spoj prilično nervozne muzike uz gotovo šapčući vokal.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 29/03/2013