Osnovani 2017. u Pennsylvaniji oko basiste Andrew Coopera, gitariste Derrick Schneidera i bubnjara Max Portnoya (da, otac mu je čuveni Mike, 25 godina bio bubnjar Dream Theater), Tallah je kao bend adolescenata odlučio pozabaviti se radoznalom ekspedicijom tamo gdje nu-metal stoji već godinama i ne mrda dalje svako malo resetirajući se u 1995. I sva sreća da su tako krenuli, dakako naprijed, izbacivši prije ovog debi albuma čak 8 singlova i jedan EP s 3 pjesme, a svih tih 11 stvari plus tek dvije neobjavljene se nalaze na ovome izdanju objavljenom 2. listopada 2020. pod oznakom 'avant-guard' što me i jest zainteresiralo očekivajući tko zna što. Ima istine u tome jer su otrcanom žanru koji se pokušavao vratiti s novotarijama, prije svega uspješnih Of Mice & Men i Motionless In White što su skrenuli u metalcore, Tallah udahnuli svježinu koja prijeko nasušno nedostaje. Kao prvo, tu je izuzetno bijesan i drapav vokal, po imageu štreberskog frontmena Justin Bonitza koji može s pravom biti osorni Jonathan Davis (Corn) ili Corey Taylor iz ranih dana Slipknota. Za oba benda dobro se zna kakvih sve stilskih transformacija nisu imali uključujući i rozganje po popu, r'n'b-iju i dubstepu. Njegove role u kojima proteže growl, rap, guturalne načine i 'clean' su ultimativno vodeća udica za prvo preslušavanje, a povrh toga dva odlična gitarista (uz Schneidera tu je Alex Snowden, te bivši AJ Wisniewsky i Eric Novroski) sviraju teške i hrskave riffove u kolopletu sa solažama koje daju sasvim drugačije, nove standarde žanru. Frenetično šizofreno lupanje Portnoya s efektom 'limenog' bubnja opet ima posebnu aromu, a u spoju glasnih i teških basova daju priliku i Cooperu da pokaže svoj talenat. I naposljetku, tu je i šesti član Mewzen, ništa manje bitan DJ s gramafonima, scratchevima i mnogobrojnim efektima, tako da kompletan stil rafinirano bijesno, agresivno i žestoko prakticira trening izdržljivosti trčanjem na brdo.



Druga stvar je bizaran smisao za horror stravičnost koja dolazi već u uvodnom komadu "No one should read this" u kome se dešava ubojstvo vlastite majke sakrivene na tavanu, a potom odvežene i bačene iz gepeka auta da bi bila pojedena. Moderni zombiji u ovakvom fahu nisu spominjani već skoro 2 puna desetljeća, a serijal od čak 10 kraćih inserata frontmena Bonitza na youtube gdje iscrpno prenosi priču albuma i načina vrištanja otkriva da Tallah nije bend koji bi zavaravao i zavitlavao publiku poput Mudwayne, Limp Bizkit, Emmure ili Parkway Drive. Glavni akteri priče su Kungan i njegova majka Tallah u invalidskim kolicima koja ga drži zatočenog u kući bez ikakvog izlaska u stvarni svijet servirajući mu samo ono što smatra svrsishodnim, čak zahtjeva da se oblači kao djevojčica jer je uvijek htjela kćerku, a čitava fabula pokazuje zaista čudesnu literarnu sposobnost kompletne dramaturgije s obiljem detalja itekako pogodnih za bizarno bolestan i sablažnjiv horror film, ako ne i za brodvejski spektakl od mjuzikla.



Ovakav koncept u kome se isprepliće provokacija, poput nekoć bluesa koji je skrnavio i patio od rasističko-društvenih teza, nu-metal je svojoj generaciji dao priliku da razmatra o traumama, seksualnom zlostavljanju i mentalnim bolestima. Bonitz se tu našao da govori o androginošću i tragedijama klasične američke obitelji oživljavajući stare boljke koje su pratile razvoj modernog društva, pa tako Kungan u jednom trenutku utjehu pronalazi u Labefou, malom zlonmjernom plišanom zecu i biva satjeran u paranoju groznog ludila nalik na poremećene filmove, ne samo američke, već i europske produkcije. Jedan od prvih što mi je pao na pamet jest "Calvaire" iliti "The Ordeal" iz 2004. belgijskog režisera Fabrice Du Welza u kome je putujućeg pjevača zatočio takozvani seoski automehaničar u nekoj blatnjavoj i močvarnoj nedođiji, oblačio ga u ženske haljine i iživljavao se na njemu, da bi sve okončalo krvavim masakrom.



Od pjesme do pjesme ovaj album je nanizao mentalno vrlo bolesne priče kakvih već jako dugo nije bilo u nu-metalu tvoreći konceptualni krug neobuzdanog, ali opravdanog bijesa dinamički uredno, gotovo knjiškom staloženošću osmišljenog i raspoređenog od glave do pete tvoreći zavidnu fikciju s glavom, tijelom, zapletom, raspletom i epilogom. Osim ova 3 priložena spota, na youtube se nalaze još 4 - "Placenta", "L.E.D.", "The silo" i "Red light" koja svojom jednostavnom režijom i ne mogu dočarati pomahnitalu paranoju fabule. Mora biti da sam od spotova očekivao daleko više u tom aspektu, no na koncu, da ne duljim, ovo je album koji itekako vraća nu-metal na adekvatnu stazu dodavanjem metalcore i hardcore supstrakta s DJ egzibicijama što u konačnici osvježava žanr u izumiranju udahnuvši mu novi život.

Naslovi: 1.(redacted), 2.No one should read this, 3.Kungan, 4.Overconfidence, 5.Placenta, 6.L.E.D., 7.The silo, 8.We, the sad, 9.To quick to grieve, 10.Cottonmouth, 11.Murder seed, 12.The borderline of pain, 13.Red light

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/01/2021