Prvo što sam pomislio slušajući ovaj debi album belgijskog Oros Kau, točnije Ôros Kaù iz Bruxellesa jest da li je moguće da bubnjar najmanje 30 minuta može držati urnebesne blastbeatove u skoro jednom dahu takmičivši se s najbržim BPM-ovima ikad zabilježenim na nosačima zvuka. Bez predaha. Da li je to moguće uz sve one black/ death/ hardcore/ gabber/ metalcore jurnjave? Postavljao sam si pitanje. Ima fenomenalnih bubnjara koji blastbeat tehniku vrše ko' od šale, recimo Martin Škaroupka (Cradle of Filth), Danny Herrera (Napalm Death), Pete Sandoval (Morbid Angel), Erich Brecht (D.R.I.), Kazukija (Sigh), mogi bubnjari Melt Banane, ali te njihove sekvence u pjesmama iznose vrlo kratke periode do maksimalno 2 minute poput sprinta na 100 metara s nakanom obaranja svjetskog rekorda repetiranog još namanje 10, ako ne i 20 puta. Klasičnoj audijencji blastbeatovi idu na živce i ne mogu ih slušati smatrajući ih običnim prenemaganjima ako traju više od nekoliko sekundi. Ôros Kaù ih sve smlati za jedan obrok ko' panta pitu otprilike onako kao što to naš opuzenski Kanal B čini sa svojim harshom, skoro pa identično albumu "Razvoj i blagostanje" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30297 (2020) gdje slušatelj treba tražiti esenciju u osnovici koja jest black metal jasne stilističke svrhe, samo su razlike ponešto oprečno drugačije. No, niti ovdje nije takve urnebese odsvirao čovjek, već programirani ritam mada mnogo puta može zavarati da je tu ipak prisutan živi stvor s palicama.



"Imperii Templum Aries" je djelo oneman benda za sada tajanstvenog glazbenika (navodno mu je pseudonim Déhà) u kome osim tog vraški potenciranog ritma kojeg se skoro pa niti percepcijski ne može u tančine pratiti ipak ima ostatak infrastrukture u analognoj tehnici - gitara, bas i synth, te povrh toga režavo mučan vokal između grčevitih growlova, šaputanja i krikova iz najužarenijih paklenih dubina. Samo ime benda je uzeto iz grčko-egipatske hermetičnosti, a znači 'Riba-Ovan' ukazujući na preobrazbu bića, dok je album mitski prikaz ovna kao zodijaka i znaka u astrologiji. Katarza kojom je nabijena ova brutalno ekstremna glazba eruptirajući u punom bijesu, neumoljivošću napada ego u egzistencijalnoj krizi sačinjena je od najljućih sastojaka black i death metala, te gabbera sa zagušljivom magmom hipnotički mračnih riffova pucajući prvenstveno na strah i neizvjesnost.



Lirski se naglašavaju demoni današnjice alegorički stavljeni u pozicije arhetipova pobune, slobode misli i umjetničke kreacije, kako bend tvrdi 'političkog sotonizma', a pozitivna stvar u svemu tome jest borba anarhista u metaforama djelovanja i onim postupcima koji bi se inače morali izbjegavati, kojih se treba plašiti, mrziti ih i uništavati jer je mnogo toga suprotno dominantnoj kulturi i stvarnim moćima kroz odraze suvremenih pitanja u aspektima nepodobnih vrsta (ljudi, svjetonazora i društva), željom za dominacijom i despotizmom, terorom, kapitalizmom, globalizacijom, ekologijom, antropocentrizmom, okultnom magijom, snovima i filozofijom, koji puta i ljubavnim, te seksualnim moćima, a sve to prikazuje poantu da materijalizam ima svoje magične namjere koje su prikazane kroz sedam demona iz pakla. Gotovo kompletan materijal ostavlja bez daha svojom brutalnošću i nepotrebno je analizirati pjesmu po pjesmu, razlike su u detaljima od već samo prve dvije uvodne "Zepar" i "Shax", jedini predah i otklon od ovakvih beskompromisnih gabarita je završna obrada Pink Floyda "Set the controls for the heart of the sun" s drugog albuma "A Saucerful of Secrets" iz 1968. gdje se vokal pretvara iz jezovitog u neobično makabričan, melodičan 'clean' s arijama koje umnogome asociraju na egzotiku starog Egipta i Mezopotamije, barem u onom kontekstu kako se zamišlja da su faraoni i vladari poštivali kulturu i umjetnost tog pradavnog vremena.

Mnogo psihodelije što se provlači tokom svih 40 minuta isprva će aludirati na neurednu, potmulu i abrazivnu produkciju snimljenu na mobitel, međutim repetiranjem preslušavanja vrlo lako se uočava red u kaotičnoj zvučnoj slici koja najbolje dolazi do izražaja upravo u spomenutoj završnoj obradi. Malo bi bilo za konstatirati da je ovo samo solidno djelo; jest, napad na živčani i slušni ljudski sistem je abnormalno ogroman šok, no sve dolazi na svoje ukoliko slušatelj ima afiniteta prema ovakvoj gusto zbijenoj i ekstremnoj glazbi. Postaje veličanstveno i u avangardnim relacijama korištenjem eksperimentalnih metoda od gitarskih drone zahvata, preko kombinacija vokalnog hrapavog black i dubljih, grlenijih death intonacija sve do 'clean' varijacija. Ima mnogo novotarija i inovacija usporedivih s harshom koji se osobito ne rabi u metalu, premazi atmosferičnih linija su rasplinuti, gitarski riffovi vrlo koncizni i staloženi, a brutalnost je vođena tim katarzičnim elanom ne ostavljajući mjesta nikakvim kompromisima. Ovo se jednostavno samo može voljeti ili zdušno mrziti. Pasivnosti i inertnosti u tom pogledu nema mjesta, a s godinama koje dolaze, ovo čisto lako može postati kultni album jer mnoštvo ovih detalja ne dolazi u uho i percepciju s prvih nekoliko preslušavanja.

Naslovi: 1.Zepar, 2.Shax, 3.Belial, 4.AešmaDaeva, 5.Furfur, 6.Forneus, 7.Leraje, 7.Set the controls for the heart of the sun (Pink Floyd cover)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/01/2021