Justin DeHart, američki producent i udaraljkaš, najpoznatiji u mainstreamu kao gost-suradnik nekad popularnih hard/heavy rockera Cheap Trick na ovome prvom solo albumu potpisanim njegovim imenom pozabavio se solističkim komadima za udaraljke. Njegova vještina je bez ikakve sumnje zavidna, čak je 2012. bio nominiran i za Grammy sa svojim Los Angeles Percussion Quartet (LAPQ), no kroz ovih 7 kompozicija za udaraljke, teško da će itko uživati s klasičnim slušateljskim pristupom.

Kompozicije su hermetički ograničene na samu tehniku udaranja po cijelom spektru udaraljki s palicama i dlanovima (nisam primijetio da ima bas pedala i zvečki), a prvu od njih "XY" skladao je Michael Gordon, post-minimalistic autor koji se bazirao na performansu glasnije i tiše simetrije udaranja dlanovima pet malih bubnjeva nalik tomovima. Tu doduše postoje određene zakonitosti poput uobičajenih vježbi za dlanove (lijeva ruka lupa glasnije, desna tiše) koje se neprekidno i kontinuirano razvlače punih 15 minuta. "Psappha" je tema poznatog Iannis Xenakisa iz 1975., a radi se o klasičnom komadu za solo udaraljkaša s grafičkim notnim obilježjima u kojima se između ostalog koriste zvonca, triangli činele i 'kravlje zvono' u prilično kompleksnom aranžmanu. U trećem duljem komadu "Bone alphabet" britanskog kompozitora Brian Ferneyhougha (1992) DeHart se bavi fizičkim promijenama poliritmičkih koreografija koje su prilikom svakog novog izvođenja dozvoljene i obavezne stvarajući unikatnu soluciju samog izvođača, a i u percepciji slušatelja. Dakle, ovdje je praktički dozvoljeno svašta, a u posljednjoj kompoziciji "They looked like strangers" baltimorskog kompozitora Stuart Saunders Smitha već se naziru daleko najprihvatljiviji obrisi jazz kreacija izvedbom za vibrafon. Kompozicija je podijeljena u četiri 6-tominutna stavka (I, II, III i IV), ima nekih romantičnih asocijacija, a u principu se odnosi na jedan događaj iz Saundersovog ranog djetinjstva kada je bio na izletu s roditeljima i pao u vodu misleći da će ga pojesti ribe. Roditelji su mu se smijali, a on je zapamtio njihova lica koja su mu izgledala posve strano. Skladba je u određenu ruku revoltirana njihovim ponašanjem.

Ovaj nesvakidašnji i neuobičajeni izlet izvan instrumentalističke discipline je prije svega lucidno inspiriran DeHartov potez. Pokušava zadržati pažnju slušatelja na zvuku, detaljima, monumentalnim gradacijama i inventivnosti svojeg tehničkog balansa, no teško da se nepripremljen auditorij samo tako može koncentrirati na to budući da osim umjeća lupanja, ovdje neće pronaći poligon za klasičan pristup prema instrumentalnoj kompoziciji.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 08/08/2013