IGOR BAKSA: Rokenrol star (Slušaj najglasnije, 2020)
Drugi od pet albuma koje je Igor objavio 13.12.2019. je za razliku od razdraganog i veselog dječjeg rada "Tata slikovnica" posve drugačiji jer govori o problemima nas starih, odraslih, grešnih, bludnih i poročnih, zajebanih, pokvarenih, ljutitih, bijesnih, frustriranih, razjebanih, kretenastih, a sve to dolazi s godinama na račun odrastanja, mnogih sfučkanih ljubavi, roditeljstva, neuroza, propuštenih šansi, a biti će za mnoge i šansi koje nisu imali ili ih nisu znali stvoriti i tako redom. A takav splet okolnosti itekako ide u prilog jedne neformalne konceptualne priče o rockeru koji kroz simpatičan akustični blues predstavlja emotivno stanje i svjetonazor neuspješnog rock trubadura što si je davno zacrtao plan da na tom teritoriju pošto-poto mora biti cijenjen, te da mu je samo nebo granica.
Postavljati nedostižne ciljeve i maštati o velebnom statusu san je svakog tko se ikad ozbiljnije ufatio tambure zagledan u svoje idole, pa ipak malom broju to pođe za rukom jer se zna da tu neka kreativnost baš i ne odigrava onu najbitniju ulogu kao činjenica da je mnogo puta daleko važnije biti u pravom trenutku na pravom mjestu, potegnuti neke dobre veze i imati špagu za medije. Dakako, nekoć je gotovo najvažnije bilo imati izdavača, pravilno napenalen hit-dva i dobru sreću s radio urednicima koji će ih prepoznati, a Igor je došao na scenu u lošem trenutku kada su praktički jedini trubaduri s gitarom koji su se vrzmali po adekvatnom krugu unutar hrvatske estrade bili Ibrica Jusić, Mance, Matija Habijanec, te dvije dame - Lidija Bajuk i Dunja Knebl. Taj početak 21. stoljeća nije bio Bogom dan za nove Dylane, Cohene ili novovostasale ženske inspiracije na ostavštinama Joni Mitchell i Joan Baez; tamburanje je još u 90-im pojeo techno, hip-hop, a donekle i alternativni rock nezamisliv bez distorzije, te se gotovo nemoguće sjetiti u tom periodu tranzicije i post-tranzicije da se na pozornicu u setu bučnih noisera, punkera, repera, nu-metalaca i DJ-a popeo solist s akustarom iz čistog razloga jer je tada to bio demode, a danas bi smo slobodno utvrdili da je to ustvari bio zametak, prvo sjemenje koje će nastaviti tamo gdje je sjetva i žetva završila raspadom velike federacije i odlaska u marginu (a nekih i u mirovinu) svih onih, prije svega slovenskih akustičara poput Tomaža Domicelja, Janija Kovačića, Tomaža Pengova, Andreja Šifrera, Aleksandera Mežeka, Marka Brecelja, Marijan Smodea, te naših Branimira Štulića i Drage Mlinarca koji se, koliko mi je poznato u 21. stoljeću više uopće ne pojavljuju na javnim nastupima.
Taj prvi dio Igorove karijere je bio potpuno marginaliziran, prva tri albuma su mu prošla neprimjećeno, no onda se sredinom prve decenije 21. stoljeća dešava revival za ponovno buđenje akustičnog i kantautorskog izraza počevši od Olovnog Plesa, Čopora, Nine Romić, Lotusa, pokojnog Ante Perkovića... što je bilo sasvim dovoljno za poplavu, a potom i opću eksploziju ovakvog stila gotovo na području čitave ex-Yu regije u koju se vrlo sličnim putevima poput Igora uključio i fenomen našeg doba Matej Krajnc koji je čitavo to vrijeme čamio u sjeni slovenskog undergrounda, a tada je već imao desetak objavljenih albuma. I sad se ovdje na sabranim pjesmama, vrlo ukusno probranim i snimljenim tko zna kada unazad posljednjih 5-6-7 godina ove Igorove zvrkaste lamentacije postavljaju na idealno mjesto. 'Oni ne žele, mama da budem rokenrol star.../ oni vole, mama, laku zabavu i laž/ sav taj cirkus taštine meni je izgubio draž', kaže naslovna "Rokenrol star" koja van očekivanja, namjerno ne brazdi po nekom r'n'r, već po oldtajmerskom blues obrascu a'la Kom3dija što se mahom provlači kroz svih 12 priloženih pjesama izuzev završne "What happened" s jedinim tekstom na engleskom.
U vrlo jednostavnim formatima akustičnih blues gabarita s povremenim slide ubodima, te samo s dva gosta (Filip Krznar - bubnjevi na tri pjesme i Jura Geci - gitara u dvije pjesme), Igor istresa sav nekadašnji optimizam i nade u kontenjer razočaranja pri čemu nimalo ne gubi samopouzdanje i smisao za zdravu lakrdiju nesuđene rock zvijezde što je u nekoliko navrata propustila glavne vlakove i mimoišla vitalne route 66 na putu za Eldorado do kojeg su neki ipak došli. Minimalističkim melodijskim legatima satkana "Sve što znaš" je upravo priča o tome ('baš pravo vrijeme si pogodio/ svijet oko sebe si upijao/ ...debelo si se razočarao kad te najbolji prijatelj sjebao/ dok si se njemu povjeravao, on je tvoju curu jebao/ ...u alkoholu si se gubio/ ...svo ovo vrijeme si se mučio/ umjesto da si uživao') , a realizirani video "Sve je u redu" uz svu vedro postavljenu emotivnu lirsku konstrukciju donosi periferan epilog 'zar ne shvaćaš da je stvar samo u pričama koje su nam ispričali oni neki pametniji/ ja ih ne razumijem'.
Kao pravi Čakovčan zakanta i kajkavski u revoltirano-protestnoj egzistencijalnoj socijalki "Novce" s podosta aditiva "Gallows pole" (onog unplugged MTV sessiona Jimmy Pagea i Roberta Planta), no odmah prebacuje na drugu frontu bez angažmana 'ne želim slušati o gospodarstvu i politici' kroz temu "Pojavi se", te miš-maš od pjesme do pjesme šeta uglavnom ljubavno-ideološkim fabulama i vlastitim preokupacijama da čovjek s godinama postaje kreten, porezuje si krila, zatvara srce (melodična staccata "Vrtuljak sreće" s malo ritmičkog hamonda), ispovjeda se za emotivne grijehove ("Ubij me"), hippyjevski podržava simbiozu čovjeka i prirode uz opravdano neminovne poroke ("Pjesma naših djedova"), podjebava hipstere zarobljene u matrici i gledanjem svijeta kroz 3D okulare ("Naočale" u reggae ritmu), te na koncu poput dobro režirane omnibus drame nakrcane skorojevićima, luzerima, nepopravljim romantičarima, idealistima, kazanovama, raznoraznim protuhama, hohštaplerima, lopovima, kapitalističkim izrabljivačima, elem likovima koji i s dobrim i lošim karakterima jezde kolažom života u datiranim trenucima odlučuje poput pravog bluesera sav taj vrtložni supstrakt baciti postrance, zapakirati kofere i 'vratiti se u vrijeme kad vremena na pretek bilo je' (pretposljednja "Vjetar" melodijski podosta nalik "Paint it, black").
Njegov prijatan vokalni šarm odokativno ne sugerira prisutnost protestnog pasaža s bipolarnim pristupom kojim ovdje šeta poput pokojnog Daniel Johnstona; čak i kad je prpošno razbarušen umije 'podbosti' iz potaje zajedljivim ciničkim opaskama, samoironijom ili općenitim kriticizmom. Zna biti i lakše sofisticiran, no direktnost mu je prioritet pazeći na sklad, rime i ugodan poetsko-zvučni senzibilitet koji ipak sakriva brojne stranputice da nije ovih 43 minuta samo igra trubadurskog nevinašca mainstream nota za lakoglazbene kružoke. Ima i prkosa i inata i dovoljno rockersko-blueserskog revolta sa spontanim rasporedom i odabirom odgovarajućih atmosferi prilagođenih svakom prezentiranom poetskom dizkurzu ne ostavljajući mjesta za dosadu i monotoniju.
Naslovi: 1.Kakav je to tata, 2.Rokenrol star, 3.Sve što znaš, 4.Sve je u redu, 5.Novce, 6.Pojavi se, 7.Vrtuljak sreće, 8.Ubij me, 9.Pjesma naših djedova, 10.Naočale, 11.Vjetar, 12.What happened